Svest da svi mi kao jedinke delimo isti životni prostor, uticala je na to da EU uđe u određeno partnerstvo sa zemljama koje još uvek nisu postale članice a sve u cilju uspešne realizacije zajedničkog plana zaštite životne sredine („Zeleni dogovor“). Ambiciozno postavljen cilj da Evropa postane prvi klimatski neutralni kontinent do 2050. godine predstavlja veliki izazov za svih 27 zemalja članica. Izazov ili nedostižan ideal za zemlje koje nemaju status članica, među kojima je i Srbija – ostaje da se vidi.

Neuralgične tačke su poznate: smanjenje emisije štetnih gasova i povećanje kvaliteta vazduha, rad na prečišćavanju otpadnih voda, rešavanje adekvatnog deponovanja komunalnog otpada i sanacija divljih deponija, povećanje svesti građana u vezi sa ekološkim temama i sl. Podrška EU u rešavanju prethodno navedenih problema nije izostala. Sa 400 miliona evra bespovratnih sredstava, Evropska unija se pozicionirala kao najveći donator Srbiji za potrebe rešavanja ekoloških pitanja. Pokreću se projekti vezani za sakupljanje i tretman otpadnih voda, izrada Strategije kvaliteta vazduha u Srbiji, pokreću se projekti zaštite retkih životinjskih vrsta. Kada je aerozagađenje u pitanju, procenjuje se da oko 2,5 miliona građana Srbije (1/3 populacije) živi u oblastima u kojima je kontaminacija vazduha veća od dozvoljenog nivoa u Evropi. I tu ćemo lako, bez ulaženja u detalje, osnovnog krivca pronaći u industriji. Međutim, da li je industrija jedini i isključivi krivac za trenutni ekološki status Srbije?

Čini sa da je NIMBY (Not In My Backyard) fenomen duboko prisutan u percepciji srpske javnosti kada je tretman otpada u pitanju i pored svesti da generisani otpad neće nestati sam od sebe i da bi usled neadekvatnog rukovanja njime moglo doći do kontaminiranja životne sredine. Idealan scenario u kome mi kao pojedinci ne bismo menjali sopstvene navike, pri čemu bi neko drugi izdvojio sredstva za rešavanje ekoloških problema, a neko treći tretirao otpad umesto nas na nekom udaljenom i svima prihvatljivom mestu, nije realna opcija. Činjenica je da je put ka ekološkom ozdravljenju potpuno suprotan i da se prva promena mora realizovati u nama samima. Svest o sopstvenom činjenju i sopstvenoj odgovornosti i direktnim implikacijama sopstvenih postupaka na životnu sredinu koja sa svoje strane utiče i na zdravlje naše dece predstavlja dobru osnovu za dalju nadogradnju. Ekološke teme plasiraju se u javnosti većim ili manjim intenzitetom i, nažalost, direktno su proporcionalne političkom trenutku u kome se pokreću i parcijalnom cilju zbog koga se pokreću.

Najveću investiciju u poslednje vreme u Srbiji u domenu ekologije i reciklaže predstavlja pokretanje prerade industrijskog otpada i muljeva od prerade komunalnih voda u Barajevu, švajcarske kompanije Yunirisk. Patentirana i zaštićena tehnologija ne utiče na emisiju CO2, ne generiše otpadne tehnološke vode i sposobna je da preradi širok dijapazon opasnog industrijskog otpada i komunalnih muljeva pri čemu se kao finalni proizvod dobija neopasan i ekološki neškodljiv materijal koji se koristi za proizvodnju cementa. Time što opasan industrijski otpad ili mulj nastao preradom otpadnih komunalnih voda, tehnološkim postupkom koji ne generiše novi otpad i ne kontaminira životnu sredinu ni na koji način, prelazi u neopasan i ekološki prihvatljiv materijal koji ima dalju upotrebnu vrednost, kompanija Yunirisk svrstava se u domen reciklera.

Trka koju mi kao društvo moramo da dobijemo vodi se između povećane industrijske proizvodnje kao osnove privrednog rasta sa jedne strane i njene direktne posledice u vidu većih količina otpada koje takav rast prate i povećanja kapaciteta za preradu tog i takvog otpada, sa druge strane. Restriktivna politika zemalja EU koje prioritet daju rešavanju otpada koje same generišu da bi tek nakon realizacije prethodnog, uzele u obzir mogućnost da određenu količinu otpada uvezu radi njegovog tretmana, već duže vreme predstavlja „usko grlo“ u paleti rešavanja otpada nastalog u Srbiji putem izvoza radi zbrinjavanja.

Svi su izgledi da ćemo morati da se izborimo sa NIMBY fenomenom i ostavimo ga istorijskom trenutku u kome je i nastao, tj. dalekoj 1980. godini kada je prvi put ugledao svetlost dana u sredstvima javnog informisanja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.