Bole me sve rane Beograda, možda je spas u Vladeti Jankoviću: Esej vladike Grigorija za novi Nedeljnik

0

Bio sam u Beogradu onomad. Rado mu se, tu i tamo, vraćam kad god mogu, makar nakratko. Moja privrženost Beogradu vuče korijene još iz dječačkih godina, kada sam se, u đačkom domu na Karaburmi, budio uz ne bogzna kako lijep pogled na Pančevački most i OFK-in stadion. Na neki čudan način zavolio sam i takav Beograd. Valjda zato što kad volite nekog ili nešto, volite ga u potpunosti, sa svim onim što on jeste.

Beograd i ja se znamo već gotovo četiri decenije. Za to vrijeme, doživio sam i njegov sjaj i bijedu, uspone, padove i ćorsokake, iz kojih je uvijek nekako, uglavnom dostojanstveno, pronalazio izlaz. Znam i za njegove rane, one što su zacijelile i od kojih su ostali hrapavi ožiljci, ali i one na kojima se tek uhvatila skrama, pa mogu svakog trena ponovo da se otvore. Gledam i u ove svježe, najnovije posjekotine, na kojima koža puca i krv iz njih teče. I bole me jednako sve one…

Ceo tekst vladike Grigorija objavljen je u novom broju Nedeljnika, koji je na svim kioscima od četvrtka, 3. februara

Digitalno izdanje i pretplata na nstore.rs