Bivši hrvatski šef diplomatije: “Hrvati su kao nacija sazreli tek sa Beogradom… Rekao sam to Tuđmanu i on se složio…”

0
Foto: Profimedia

Nekadašnji ministar spoljnih poslova Hrvatske Miro Kovač – u kabinetu premijera Tihomira Oreškovića – inače istoričar i diplomata, doktorirao je istoriju na Sorboni, a poseban predmet njegovog interesovanje su odnosi Francuske i Hrvata u periodu između dva svetska rata, odnosno u doba “prve Jugoslavije”.

Nedavno je objavio i knjigu “U lavirintu versajsko-vidovdanske Jugoslavije”, gde se između ostalog bavi pitanjem kako su Francuzi reagovali na pojavu hrvatskog pitanja u vreme stvaranja Kraljevine SHS. On je o tome govorio za Večernji list, kada je objasnio kako su se on i Franjo tuđman složili da su Hrvati kao nacija sazreli tek u zajedničkoj državi sa Srbima i drugim južnoslovenskim narodima.

“Versajski poredak, čiji je glavni jamac bila Francuska, omogućio je formiranje nove južnoslovenske državne zajednice, u koju su ušli i Hrvati kao bivši konstitutivni element Austro-Ugarske, ali u kojoj je Srbija kao francuski ratni ‘junior’ partner preuzela i vodila glavnu reč. Nastanak prve Jugoslavije nosio je, međutim, u sebi seme nesporazuma i razdora: Hrvati su naivno verovali da će se moći nacionalno emancipirati, dok su Srbi bili uvereni da su oslobodili svoju južnoslovensku braću i da im bivši austrougarske teritorije pripadaju kao nagrada za goleme žrtve koje su podneli za vreme rata. Smatrali su da su ostvarili svojevrsnu Veliku Srbiju”, rekao je on.

Na pitanje kakva je bila ta prva Jugoslavija, koju je on nazvao versajsko-vidovdanskom, Kovač kaže:

“Rođena iz Antantine i srpske vojne pobede, iz predratnog širenja jugoslovenstva u hrvatskim, slovenačkim i srpskim političkim krugovima, iz italijanske okupacije, iz žurbe i improvizacije, nova državna zajednica završila je u rukama beogradske političko-vojne kaste. Toj se kasti otvorila perspektiva asimilacijske misije, koju ipak nije mogla provesti. Osim pobedničke vojske i političke klase izvežbane u vođenju međunarodnih poslova, balkanski Beograd nudio je premalo da bi se u Zagrebu mogao smatrati privlačnim središtem poput Beča ili Budimpešte. No upravo su kulturna i industrijska inferiornost Srbije i političko-pravni okvir zajedničke države – koji je išao u prilog interesima Beograda, ali je u zametku sadržavao više demokratije od sistema u banskoj Hrvatskoj pod ugarskim pokroviteljstvom – omogućili artikulisanje hrvatskog nacionalnog pokreta.

Taj je pokret, kako je to formulisao dr Ivo Banac, dovršio procese hrvatske nacionalne konsolidacije, zaključivši celo jedno stoleće koje je započelo sa ilirskim preporoditeljima. Zaslepljena i pasivna, nezrela i nemoćna, hrvatska politička elita bila je prigrlila himerično jugoslovenstvo da bi se lakše obranila od germanskih, mađarskih i italijanskih pretenzija. Taj oportunizam nije bio plemenit, ali je zato bio učinkovit: iako je delovala jugoslovenski, ostala je u biti hrvatska i tako, za razliku od traumatizovanih Mađara, spasila većinu hrvatskih zemalja. No tek što su Hrvati iskusili grubost Beograda, koji nije mario za habsburške legalističke metode, počeli su se udaljavati od jugoslovenstva i okretati se hrvatstvu. Nameće se, dakle, teza da su Hrvati kao nacija sazreli tek u prvoj Jugoslaviji. Tu sam tezu, kao i uverenje da su Hrvati predvođeni Antom Trumbićem spasili veliki deo hrvatskih zemalja ulaskom u Kraljevinu SHS, svojevremeno prezentovao i Franji Tuđmanu, koji se složio da je to u tadašnjim nepovoljnim okolnostima bila jedina moguća pragmatična politika”, ispričao je Kovač.

A kako je došlo do toga da Srbija izabere opciju jugoslovenske države pročitajte u OVOM TEKSTU.