Novinar Drago Pilsel, sin ustaških emigranata koji su prebegli u Argentinu, teolog i aktivista, govorio je o zakonu o veroispovesti koji je stupio na snagu u Crnoj Gori i koji je podelio crnogorsko društvo, ali i mišljenje intelektualne elite iz regiona.
Pilšel u autorskom tekstu za Vijesti tvrdi da je imao nameru da potpiše „kontra Apel“ (Apel akademske zajednice i građanskih aktivista povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica u Crnoj Gori), ali su sastavljači Apela želeli da ga objave pred Božić po julijanskom kalendaru, pa nije stigao da potpiše.
Ipak, ističe da mu je taj tekst vrlo blizak.
„I ja apeliram da se što prije pristupi izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovijesti koje bi proistekle iz dijaloga države i predstavnika svih tradicionalnih vjerskih zajednica u Crnoj Gori, i da crnogorska država i Srpska pravoslavna crkva uz podršku Venecijanske komisije i Europske Unije zaključe ugovor kojim bi se trajno riješilo pitanje djelovanja SPC.
Smatram važnim, jer su neki hrvatski građani i meni bliske osobe (nažalost, nedovoljno upućene) potpisale tekst koji je sastavila beogradska ljudskopravaška aktivistkinja Sonja Biserko, da se istaknuti pojedinci i predstavnici različitih interesnih grupa “suzdrže od neistinite interpretacije i manipulacije istorijskim, pravnim i političkim činjenicama, koja za rezultat ima daljnju eskalaciju i antagonizaciju, već ionako u velikoj meri podeljenih društava u ovim državama“, napisao je Pilsel.
On ističe da je zakon kreiran tako da diskriminatorno utiče na stanje imovine jedne verske zajednice (Srpske pravoslavne crkve).
„Venecijanska komisija je ukazala na neophodnost da se pitanje svojinsko-pravnih odnosa u konkretnim slučajevima utvrđuje sudskim putem. Usvojeni tekst Zakona u najvećem djelu ignorira spomenute i ostale preporuke Venecijanske komisije.
Država ovim putem direktno utječe na pitanje statusa religijskih zajednica pripremajući teren za potiskivanje jedne (Srpske pravoslavne crkve) i promoviranje druge vjerske zajednice (Crnogorske pravoslavne crkve) putem zadiranja u imovinska prava prve što je u javnosti više puta u prethodnim mjesecima najavljivano od strane najviših predstavnika države Crne Gore.
Ovakvo djelovanje je u suprotnosti s načelom odvojenosti države i religije, kao jednim od osnovnih načela na kojima su sazdane suvremene demokratske države“, objašnjava argentinsko-hrvatski novinar.
Tvrdi i da od svega najviše može i želi da profitira Milo Đukanović, „koji se ponaša kao car i misli da Sveta stolica sa njim mora da se konsultuje koji će njeni pastiri služiti u Crnoj Gori“.
„Meni se ovo čini ključnim: Postojeću situaciju najbolje koristi i (zlo)upotrebljava crnogorski predsjednik Milo Đukanović za ostvarenje svojih ciljeva. Realizirajući svoje ciljeve u vezi sa CPC Đukanović je zloupotrijebio članstvo u NATO-u i intelektualce iz regije pokušavajući dezinformirati javnost u regiji izmišljajući opasnosti mogućeg prenošenja sukoba u regiju skrivajući iza toga svoje prave namjere u vezi CPC.
Očigledno je da je Đukanović i ovoga puta filigranski procijenio kada treba usvojiti zakon. Crnogorski predsjednik Zakonom izaziva nove duboke podjele u Crnoj Gori i igra na kartu nacionalističkih sukoba nebi li movilizirao svoje biračko tjelo, jačao svoju poziciju (ugroženu strahovitom korupcijom koju on predstavlja) i osigurao što bolji plasman na parlamentarnim izborima.“
Ipak, Pilsel smatra da će do smirivanja situacije doći, s obzirom na „dugogodišnje odnose Amfilohija i Đukanovića“.
„Smatram da će mitropolit Amfilohije i predsjednik Đukanović pronaći kompromis, što sudskim poravnanjem i presudama, što direktnom nagodbom. Neće to biti izuzetak, niti je to neka nova činjenica u njihovim višedecenijskim međusobnim odnosima. Jer, znamo dobro, da nije bilo podrške gospodina Amfilohija, ne bi bilo ni predsjednika Đukanovića niti nezavisne Crne Gore.“
Poželeo je u meritumu teksta i da objasni zašto stoji uz SPC.
„Ljudi ne znaju, a moraju znati da je mitropolita Amfilohija 1990. godine dočekalo samo dvadesetak sveštenika, monaha i monahinja! Da, samo dvadeset. Danas ih je oko 600.
A znate li koliko ”službenika” ima Đukanovićeva ”Crnogorska pravoslavna crkva”? Četiri! Ne 400, ne 40, već 4.“
Tagovi
