Dugo godina, desetljećima, na hrvatskoj političkoj i društvenoj sceni nije bilo napornijeg godišnjeg doba od proljeća. Ni jesenske kiše, ni zimski minusi, ni ljetne, sve ubitačnije vrućine, nisu se mogle mjeriti s tupim ponavljanjem jedne te iste predstave, s uvijek mučno sličnom scenografijom, akterima, uvijek istim pričama uglazbljenim u odavno isprane emotivne ucjene. Da, Hrvatska je s proljeća uvijek nekako klatarila između dvije lokacije koje su u memoriji javnosti ostale živjeti kao ključne točke građanskog rata koji je ovdje buktio u sjeni svjetskog – između Bleiburga i Jasenovca.
Mjesto na kojem su se ustaška vojska, domobrani i civili koji su bježali pred partizanima morali predati ratnim pobjednicima, da bi mnogo njih nastradalo na povratku u Hrvatsku; te zloglasni ustaški logor postali su tako, desetljećima poslije, toponimi koji su politički, u redovnim godišnjim ciklusima, dijelili zemlju na dva tabora. Jedan se, tako, ideološki i politički definirao ukazivanjem na zločine koje je počinila takozvana Nezavisna država Hrvatska, drugi pak na zločine koje su ratni pobjednici počinili u poraću, te kasnije obračune socijalističke vlasti s neistomišljenicima.
Ceo tekst objavljen je u novom broju Nedeljnika, koji je na svim kioscima od četvrtka, 30. marta
Digitalno izdanje i pretplata na nstore.rs
Tagovi
