
Imam prijateljicu koja je danas oko šest ujutru sela u auto i zaputila se u Crnu Goru gde će iz jednog azila izvući velikog, belog psa koji liči na vuka i ima deset godina. Odvešće ga u Beograd, svojoj kući, gde će biti mažen i voljen, spavaće na kauču, ješće kuvanu hranu i šetaće se do mile volje. U prevodu, pružiće mu spektakularnu starost, kako i dolikuje jednom psu. Starost lepšu nego što mu je mladost ikad bila. Živeo je u azilu, na malom parčetu betona, lišen ljubavi, poštovanja i slobode. A verovatno i hrane, sudeći po rebrima koja mu se naziru kroz dlaku.
Moja prijateljica već ima svoja dva psa, ima i nekoliko koje čuva poznanicima i nekoliko koje je spasla s ulice ili izvukla iz azila pa im sada traži dom. Pretpostavljam da mnogi te ljude koji spasavaju životinje zamišljaju kao dokone, s viškom para, matore ili bez porodice, obaveza, hobija. Koji možda čak i ne vole ljude, a posebno decu. Valjda zato što je tako lakše, ubediti sebe da spasavanje životinja nije za svakoga. Da smo suviše važni, veliki, lepi, zauzeti. Da ima ko time treba da se bavi. Neki smrtniji smrtnici. Ljudi koji tako razmišljaju su oni koji ispod objave psa koga je udario auto ili ispod videa napuštenih štenaca napišu: „Jao užas, je l’ ima neka dobra duša da im pomogne?“ A pod dobrom dušom misle na nekog kao što je moja prijateljica. U stvarnosti, svi oni, svi mi, koji spasavamo životinje i ne okrećemo glavu od patnje, ne izgledamo niti živimo ništa drugačije od ovih koji čekaju da neko drugi pomogne umesto njih.
Verujem da su mnogi, kad je ona objavila na mrežama da će otići po tog matorog psa, pomislili kako ona nema pametnija posla, kako to za nju nije teret i cimanje jer ona, jelte, voli pse. Možda misle i kako je svakodnevno akcijanje oko uličnih pasa upravo ono što ona želi da radi u svoje slobodno vreme. A zapravo, naravno da joj nije lako da putuje deset sati do Podgorice, da drugaru ostavlja svoje pse, da narednih meseci, a nadamo se i godina, kuva svake nedelje za psa bez zuba, da ga svojim telom štiti od drugih pasa jer je suviše star da se sam čuva, da čisti za njim jer ne može baš sve da zadrži u sebi, da ga leči, da sve to finansira, da nema vremena za sebe, da ne može da putuje… I najvažnije, sigurno joj nije lako da se veže za njega, bolesnog psa od deset godina, i da ga onda gleda kako umire.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 5. FEBRUARA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS





