Aleksandar Stanković, novinar iz Zagreba i voditelj poznat po emisiji „Nedjeljom u 2“, ima novu knjigu. Iako nije ni on mislio da će opet pisati o tome, knjiga pod nazivom F32 nastavak je knjige Iz svoje kože u kojoj je pisao o svojoj dugogodišnjoj borbi s kliničkom depresijom.
Pisali su mnogi o depresiji ali nijedna knjiga na našim prostorima nije izazvala toliku pažnju i reakcije jer nije isto kada se javno do kraja ogoli poznata ličnost o tako velikoj i ozbiljnoj stvari. Zar on koji ispituje druge i poznat je po hard talk intervjuima da ima depresiju? Bilo je to često pitanje jer niko nije mogao ni da pretpostavi. Ali tako je sa deprom.
„Ako depresiju zamišljate kao sliku nekoga što leži pod ćebetom i ne ustaje danima – izgleda da ne poznajete dovoljan broj slučajeva“, reći će o knjizi Konstrakta.
Mnogo neznanja, stigme i predrasuda prati depresiju i zato još jedna knjiga – zbirka priča koja je nastala tako što je posle tog javnog priznanja usledilo mnogo reakcija i mnogo ljudi i porodica, onih koji se suočavaju sa bolestima mentalnog zdravlja, podelilo je sa njim svoja iskustva. I zato svemu o svemu tome Aleksandar Stanković govori u intervjuu za Nedeljnik.
U prvoj knjizi o depresiji ste se vi otvorili. Sada u drugoj, F32, pišete o reakcijama, susretima sa ljudima, o svemu što ste doživeli i mentalnim bolestima na temelju istinitih priča. Šta se pred vama „otvorilo“ pa ste se odlučili opet pisati o depresiji?
Nakon što sam napisao prvu knjigu „Iz svoje kože“, mislio sam da neće biti druge knjige da ne bi izgledalo kao da parazitiram na ovoj temi, i kao što često bude u životu, promijenio sam mišljenje. Razlog zašto sam napisao drugu knjigu je taj što sam htio ostaviti neko svjedočanstvo u vremenu kako ljudi u prvoj polovici 21. stoljeća doživljavaju mentalne bolesti, kako reagiraju kada im se netko otvori i kaže „da, imam problem. Ja sam mentalno bolestan“. F32 govori o tome.
U jednom pismu piše vam jedna žena: „Moja mama je imala velike probleme sa razumijevanjem mojeg stanja, više-manje u depresiju nije vjerovala.“ Kako vidite toliko nerazumevanja za depresiju, stigmu i da li stvari idu u boljem pravcu?
Imamo problem u jeziku pa se i loše raspoloženje i ozbiljna bolest kao što je klinička depresija nazivaju isto „depresija“. Često ljudi miješaju loše raspoloženje i pravu depresiju, pa misle da si čovjek sam može pomoći, da se na to može utjecati autosugestijom, vježbanjem, ili odlaskom u prirodu. Ne može! Kada imaš kliničku depresiju, treba potražiti pomoć liječnika.
Spominjete negativne reakcije i komentare, da ih ima iako ste ih očekivali više. Posebno je zanimljivo negiranje da depresija uopšte postoji i kako vam je jedan čovek na promociji rekao „ti ne možeš biti depresivan jer imaš sve u životu…“ a on „ne može dozvoliti sebi depresiju jer bi njegova djeca bila gladna“. Kako se nosite danas sa ovakvim komentarima?
Razumijem ljude koji ne znaju ništa o depresiji pa onda iz te pozicije govore takve stvari. Tu se radi o neznanju i vjerojatno će promijeniti stajalište kada se informiraju, budu educirani. Nisu mi jasni oni koji imaju informacije, vidjeli su negdje u svojoj okolini depresivne ljude, ali ne vjeruju da bolest postoji pripisujući sve hiru, slabosti pojedinca ili uroti farmaceutske industrije. Za takve nemam razumijevanja.
Kroz celu karijeru pišete da ste imali osećaj da vam deo ljudi ne oprašta. I da vam je žao što knjigu niste ranije napisali „pa da me svi vole“. Ko se sve izvinjavao, ko se sve javio i javlja i danas?
Kroz cijelu karijeru suočavao sam se s velikim brojem ljudi koji nisu gledali blagonaklono na način na koji radim svoj posao. To valjda ostavi traga na čovjeku pa se sada malo zezam da sam prije trebao objaviti da bolujem od depresije s obzirom na broj pozitivnih komentara koji je uslijedio. Dogodilo se da su mi se javljali ljudi su mi prije u životu prijetili, bili smo po sudovima, a kada je izašla knjiga javili su se da bi bilo dobro da odemo na kavu jer i sami imaju sličnih problema i razumiju o čemu govorim.
Više je dobrih reakcija i puno ljudi vam se javilo sa istim problemom, među njima i kolege. Koliko ste dobili sa pričom o depresiji i da li je pisanje o tome dobra terapija?
Puno sam dobio s „izlaskom iz ormara“. Prvenstveno mislim na svjedočanstva potpuno nepoznatih ljudi koji mi imaju potrebu ispričati svoj „slučaj“ mentalnog oboljenja i kako se nose s njim, pri tome ne tražeći ništa od mene i zadovoljavajući se činjenicom da eto mogu s nekime pričati o stvari koja ih užasno muči u životu.
Vedrana Rudan kad se dogovarate da bude gost u vašoj emisiji da priča o raku kaže vam: „Aco, ne umire mi se, život je lijep! Nemojte mi zavideti. Mijenjala bih se sa vama odmah“, i priznaje da je ceo život i ona bila depresivna. Kako ste doživeli deo da bi se menjala sa vama?
Pa kao iskaz iskrene žene koja prolazi kroz tešku muku i žali za vremenima kada je bila zdrava jer u ovom dijelu života meni je dobro, a njoj nije i zato je to napisala.
Kako ste sada posle 15 godina borbe sa depresijom – da li ste zabili zmaju nož u srce?
U ovom trenutku da. Zmaj ima devet života i svako malo se budi, ali zasada ga krotim, naučio sam kako s njim i relativno je miran.
U jednom opisujete iskustvo jednog mladića gde on kaže psihijatrici da se plaši da bi lečenje moglo da traje zauvek, a ona mu kaže da možda i hoće ali da to ne mora biti kraj sveta. Posle svega on bude dobro. Šta biste vi rekli nekome ko se sada nalazi tamo gde ste vi bili?
„Bit će bolje!“ Osamdeset posto ljudi koji imaju problem s depresijom i potraži medicinsku pomoć na kraju i bude bolje. To poručujem svim ljudima koji se u ovom trenutku bore s depresijom. Borba nije jednostavna, nije kratka, ima puno iskušenja, ali na kraju se ipak dogodi da bude dobro. Možda ne zauvijek i ne konstantno, ali onda se sjećamo dana kada je bilo dobro i živimo za njih. I tako ukrug.
Kad ste supruzi rekli da pišete prvu knjigu, pitala je „da li moraš?“. Kakva je reakcija porodice sada sa drugom knjigom?
Nije više bilo tog pitanja. Supruga je strahovala da će moje javno priznanje da bolujem od depresije možda utjecati na našu djecu, da će eventualno biti izložena omalovažavanju, ili ismijavanju okoline, ali to se nije dogodilo pa je samim time sada mirnija.
Mnogi vas pitaju za savet i poveravaju probleme a vi kažete da niste lekar i ne dajete konkretne savete. Ipak, priznajete da vas neke priče ljudi muče. Kako izlazite na kraj sa tim, uspevate li uopšte?
U većini situacija uspijevam ne uzimati previše k srcu sudbine koje mi povjeravaju ljudi. Izuzetak su djeca i mentalni problemi djece koji me uvijek zbune i šokiraju.
Na promociju dolaze i roditelji sa decom i mladima koji imaju depresiju i mnoge ste upoznali. Drago Hedl je za Nedeljnik pričao o gubitku sina Matije koji se borio sa depresijom a vi ste bili na njegovoj promociji knjige Matija i niste mu postavili pitanja koja ste hteli. Da li se mirite sa tim da na neka pitanja ne možemo da znamo odgovor? Kao što je i pitanje zašto se neko razboli od depresije.
Pa to su u stvari pitanja za psihoterapeute. Oni imaju dovoljno vremena da u razgovoru s pacijentima pokušaju doznati zašto se netko razbolio. Koje su to traume dovele do toga da čovjek psihički ne funkcionira kako treba. U nekim površnim i kratkim razgovorima mi možemo samo naznačiti zašto se dogodila neka tragedija, zašto si je netko pokušao oduzeti život, ili je završio u mentalnoj ustanovi, ali odgovor dobiti nećemo.
Kažete da ljude koji imaju depresiju ne može da razume neko ko to nije prošao i da je pogrešno praviti se da ih razumemo. Šta nekome ko ima depresiju ne treba govoriti i kako se ne bi trebalo ponašati?
Ako primijetimo da netko ima mentalnih problema, treba prvo s tom osobom razgovarati. Pokušati doznati kako se osjeća, što je muči, je li joj u zadnje vrijeme značajno pala kvaliteta života. Sve to ne treba raditi uz prisilu, tj. ako vam se netko želi otvoriti i iznijeti svoje probleme, super, ako ne, nemojte ga tjerati da to radi. Mnoge takve osobe srame se svojeg stanja i nije im lako govoriti o tome. Najviše što možete učiniti u toj situaciji jest da ih savjetujete da odu k liječniku, potraže pomoć, otvore se nekome.
U svakom slučaju nemojte ih tjerati na fizičku aktivnost, kopanje, trčanje ili nešto slično jer osobe koje su ozbiljno bolesne to ne mogu raditi. Ljudima koji su povremeno anksiozni, nervozni fizička aktivnost će pomoći, pogotovo aerobna fizička aktivnost (privremeno će porasti razina serotonina i dopamina i samim time će im biti bolje), međutim onima koji imaju teži oblik depresije nikakva fizička aktivnost ne pomaže, tu treba striktno slijediti upute liječnika, a one su najčešće farmakoterapija i psihoterapija. Kada se nakon toga stanje popravi, onda je dobrodošla i fizička aktivnost, sport, rekreacija…
Ovaj intervju će mnogi pročitati i čekirati da li su možda u depresiji. Neki će se javiti za pomoć ali mnogi neće ili će naći kratkotrajne alternative. Šta je vaša poruka ovim drugima?
Moja poruka je da nikako ne pribjegavaju alkoholu kao lijeku, jer on može kratkotrajno pomoći u ublažavanju simptoma depresije i anksioznosti, međutim na dulji rok razvit ćete ovisnost pa ćete uz depresiju imati još jedan dodatni problem. Što se tiče alternativnih načina liječenja, promjena životnog stila, navika, načina prehrane, mjesta stanovanja, okretanje vjeri, super je ako to pomogne pojedincu i nemam ništa protiv toga. Ja ljudima koji imaju mentalnih problema sugeriram odlazak k liječniku i tu moji savjeti završavaju.
Tagovi
