Nikada nisam hteo da odem odavde. Dok sam bio mlađi, one koji su pričali o gašenju svetla, ljutito pakovali kofere i osvrtali se preko ramena, sve nadajući se da će neko da ih pozove natrag, posmatrao sam – a bogme često i komentarisao – s mešavinom ozlojeđenosti i čuđenja. Znate već kako razmišljaju klinci: zašto bi iko hteo da ide tamo gde nemaš s kim da izađeš kad god poželiš, ili odeš na jedno piće pa zaglaviš u ispovraćanom pijačnom bifeu do 6 ujutru, usput svrativši na živu muziku i na dve-tri kućne žurke usred sedmice. Uostalom, ko vam garantuje da je to tamo bolje, i ima li dostojanstva u pranju švapskih ili australijskih gaća?
Kasnije, sve do ovih dana, ovih dana posebno i nikako zaključno s ovim danima, počeo sam da razumem, prestao sam da krivim, i mada nikada neću biti čovek koji će im veselo mahati maramicom na aerodromu, biće da ipak otvoreno navijam da stvarno nađu svoju sreću, svi ti koji ne mogu više. Možda oni sada nas gledaju začuđeno: da li je normalno da ste tu gde jeste?
Ah, i dalje to nije bilo, neće biti za mene: šta bih, zapravo, ja sa ovih deset prstiju koji znaju da čukaju po tastaturi samo na ovih naših nekoliko jezika, mogao da radim preko? Sa ovakvim se lumbazima, je li, ne peru sudovi niti se rade selidbe.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 09. JANUARA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Da li je među tih pet nepokolebljivih zemalja koje drže do morala i integriteta takmičenja Srbija? Heh, naravno da nije; naši su po običaju čekali da sve prođe, ne shvatajući da je nemanje stava najveći stav koji postoji.
U prevozu, u prodavnici, u banci, tu su ljudi koji napišu – pa dobro, makar se trude da napišu, nekad ne ide, teška su ta slova – „Studirala na kićovanu pa najebala“ na apel za pomoć, na vest da je jedna devojka nestala.