Svi se ceo život kreću u krugu svog razreda. To vam je 20 do 30 ljudi, s kojima imate redovne kontakte, bez obzira na Fejsbuk i Instagram. Politika je laž u kojoj imate osećaj da ste glavni u generaciji, malo manje u novinarstvu, i to ljudima uđe u krv. Problem je što vas tu uglavnom ljudi ne vole, jer prirodno misle da su pametniji od vas, a zavise od vas. Definicija prijatelja je da se on raduje vašem uspehu, i tu već razred pada na šest-sedam najbližih ljudi. Pomagati je stvar pristojnosti i vaspitanja, a ne dobrote. Najvažnija je empatija, ono što je ova nacija tako dramatično osetila slušajući Sofijinog tatu, Slobodana Negića, u „Utisku nedelje“.
Tog dana našao sam se s mojim Perom, iz mog VIII/2. Popili smo kafu u „Svetozaru“, pošto niže od tragedije ne možemo da idemo. Posle smo došli do redakcije da iskoordinišemo nešto s Tijanom, koja je u LA. Neke stvari vrate ti se samo sa školskim drugovima. Kao meni pedagog iz osnovne kod koga sam bio samo jednom kada su mi se razveli roditelji, pa im je neko javio iz Suda, ili Socijale, nemam pojma šta je bilo to ispod Dimitrijale.
To je bio kraj osamdesetih. I sistem je očigledno još funkcionisao. Usledile su devedesete, od tada imamo ovo stanje. U kojem pedagozi reaguju na zelene pramenove (?!), ali ne i na dečaka koji na putu sedam dana spava sklupčan u fotelji?!
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD 25. MAJA. DIGITALNO IZDANJE DOSTUPNO NA NSTORE.RS
Da li je među tih pet nepokolebljivih zemalja koje drže do morala i integriteta takmičenja Srbija? Heh, naravno da nije; naši su po običaju čekali da sve prođe, ne shvatajući da je nemanje stava najveći stav koji postoji.
U prevozu, u prodavnici, u banci, tu su ljudi koji napišu – pa dobro, makar se trude da napišu, nekad ne ide, teška su ta slova – „Studirala na kićovanu pa najebala“ na apel za pomoć, na vest da je jedna devojka nestala.