Milovan Đilas je ratove devedesetih nazvao nastavkom Drugog svetskog rata samo bez partizana. To lepo zvuči, ali nije istina, pošto ni u Drugom svetskom ratu za pokolje nisu bili najvažniji verski ili nacionalni razlozi, iako je ideologija odigrala svoje. Najviše su se poubijali Crnogorci – do poslednjeg koljena… I Đilas to odlično zna. Sve dok se nisu umešali Italijani. Kao devedesetih.
Naše primarno ludilo je osećaj globalne važnosti iako Srbija ima 0,1 odsto svetske populacije i 0,06 odsto svetskog BDP-a
Danas samo u Srbiji nema strane vojske.
Šta je problem s nama? Zašto Bugarska nije odmakla od toga što posprdno nazivamo balkanizacijom, a Rumunija jeste malo, posle godina u EU i NATO-u? Da li je gvint baš između te dve zemlje? I u obračunu s korumpiranom elitom, koja sama od sebe nikad i nigde neće da se odrekne privilegija, i uspostavljanju koliko-toliko demokratskih institucija i pravila. Zvuči jednostavno, ali nije lako…
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM NEDELJNIKU KOJI JE NA KIOSCIMA OD ČETVRTKA 20. OKTOBRA. DIGITALNO IZDANJE DOSTUPNO NA NSTORE.RS. NA POKLON SVI ČITAOCI DOBIJAJU HIT MAGAZIN ISTORIJA
Da li je među tih pet nepokolebljivih zemalja koje drže do morala i integriteta takmičenja Srbija? Heh, naravno da nije; naši su po običaju čekali da sve prođe, ne shvatajući da je nemanje stava najveći stav koji postoji.
U prevozu, u prodavnici, u banci, tu su ljudi koji napišu – pa dobro, makar se trude da napišu, nekad ne ide, teška su ta slova – „Studirala na kićovanu pa najebala“ na apel za pomoć, na vest da je jedna devojka nestala.