Piše Jurica Pavičić

Koliko su od svega toga mogli razumjeti 1986. ili 1987. tadašnji jugoslavenski građani? Vjerojatno malo ili ništa. Da, naravno, morali su znati za Margaret Thatcher. Pratili su na TV Falklandski rat. Morali su znati za štrajk rudara o kojem su jugoslavenski mediji opširno izvještavali (navijajući – naravno – za rudare i sindikate). Ali teško da su čak i ekonomski eksperti do kraja poimali da su „Mućke“ zapravo igrokaz o tranziciji, o društvu u kojem stara radnička klasa zalazi za horizont, a umjesto njih se kao poželjni društveni junaci podižu novi protagonisti: „independent traders“.

Pa, ako Jugoslaveni nisu to tada znali, saznat će brzo. Jer već negdje do sredine devedesetih postat će jasno kako smo gledajući „Only Fools And Horses“ zapravo gledali vlastitu budućnost.

Jer isto ono što se u Britaniji dogodilo između 1979. i 1985. dogodit će se nakon 1990. u zemljama bivše Jugoslavije, samo – naravno – nemjerljivo brutalnije. Markovićeva politika ekonomske stabilizacije bacila je decenijske gubitaše niz štenge. Otpočela je prva, pa druga privatizacija. Počinju propadati tradicionalne, desetljetne industrije: prvo tekstilne i plastičarske, potom aluminijska i mašinska, potom brodogradnja. Nova ideologija nakon 1990. govori novim, tačerijanskim jezikom. Poručuje građanima da zaborave na soure, pikove i kombinate, te da pljunu u šake i postanu poduzetnici. Na scenu stupa prva generacija „independent tradersa“. Ako su dotad bili socijalistički sitnopoduzetnici – prijevoznici, vlasnici kafića, videoteka i butika – sad postjugoslavenski trotteri ulaze u kasino i igraju na velike iznose.

Preuzimaju u privatizaciji agrarne kombinate, trgovačke lance, tekstilne tvornice, šećerane, kinematografe, autobusne kolodvore. Hrvatska, Srbija i ostale ex-YU zemlje ulaze preko noći u eru Rodneya i Dela. Gradovima krstare „independent traderi“ koji preprodaju pelene, pingpong loptice, južno voće, niskobudžetske trilere i polovne automobile, a onda – kad stvari postanu ozbiljne – preprodaju i naftu i oružje. Čak je i kulturološki kod isti kao onaj Dela i Challisa. Isti kokteli sa suncobranom, žargon pun tuđica, tenis i mobiteli, vanjske manifestacije brze gentrifikacije.

Tako izgleda vrh te nove piramide. A pri njenom razizemlju tih su 90-ih obitavale stotine tisuća malih Trottera. To su bili vlasnici mini-marketa u garaži, trgovci auto-dijelovima, autoprijevoznici, kvartovski videotekari koji pokušavaju postati distributeri, kumpravende s pazara koje trguju uvoznim češnjakom i lažnim vrgoračkim jagodama. Svi su oni bivša radnička klasa, novopečena klasa trottera nastala nakon što su propali veliki socijalistički orijaši. Jučer su bili škverani, metalci, tekstilke, plastičarke. Sad je taj svijet nestao, pa ti ljudi švrljaju okolo s kamionetima nastojeći nešto prekupiti i prodati. Jedino je kamion drukčiji: umjesto Reliant Regal tricikla, jugovićki Trotteri voze Renault 4 ili Golf dvojku oborenih sjedišta. Osim voznog parka, drugo je sve navlas isto. Cijeli se naš svijet u par godina pretvorio u jedan veliki Peckham.

Do stanovite mjere, to je ostao i do danas. Stoga kad se čovjek prisjeti tih 80-ih i tadašnje slave „Mućki“, ne može a ne lupati sam sebe po čelu. Ljudi, pobogu – može samo reći – zar nismo bili na vrijeme upozoreni?

Jesmo. Samo što to nismo znali. Bili smo previše zabavljeni smijanjem. A smijali smo se svojoj budućnosti.

Ceo tekst pročitajte na sajtu Velike priče ili u štampanom izdanju Nedeljnika.

NASLOVNA STRANA NOVOG BROJA NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 08. MAJA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.