Beše u ono davno vreme izraz „poštena inteligencija“, koji se mahom koristio u sintagmi „radnici, seljaci i poštena inteligencija“. Poruka komunističkih aparatčika, pisaca pamfleta i tvoraca socrealističkog novogovora bila je jasna: radnici i seljaci su pošteni per se, dok među intelektualcima postoje čak i oni koji su, eto, zamislite, dobromisleći, a koje bi trebalo odvojiti od pogane mase fakultetski obrazovanih što snivaju o rušenju režima.
Komunizam je došao i prošao – ili nije, ako provodite vreme na društvenim mrežama, gde se još na dnevnoj osnovi deru na Tita i drugove kao dežurne krivce – pa je sva inteligencija nakratko bila poštena; nakratko, jer će se ubrzo pojaviti i termin lažna elita, jednako glup i uvredljiv.
Ali, za razliku od fraza nametnutih odozgo, postoje i one koje poteku iz naroda. Takve ne nestanu kada padne jedan režim, nego žive i šire se.
CEO TEKST PROČITAJTE U 600. BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 13. JULA
Da li je među tih pet nepokolebljivih zemalja koje drže do morala i integriteta takmičenja Srbija? Heh, naravno da nije; naši su po običaju čekali da sve prođe, ne shvatajući da je nemanje stava najveći stav koji postoji.
U prevozu, u prodavnici, u banci, tu su ljudi koji napišu – pa dobro, makar se trude da napišu, nekad ne ide, teška su ta slova – „Studirala na kićovanu pa najebala“ na apel za pomoć, na vest da je jedna devojka nestala.