Svaka knjiga vladike Grigorija postane događaj u Srbiji. Tako će, sasvim sigurno, biti i s novom knjigom Jedni drugima potrebni, u kojoj su sabrane njegove najvažnije besede, a koja uskoro izlazi u izdanju Lagune, u prvom tiražu od čak 15.000 primeraka.
Od smrti vladike Atanasija i mitropolita Amfilohija nijedan arhijerej SPC ne izaziva toliku pažnju javnosti. Razlozi se, možda, kriju i u ovoj knjizi, u koju je Nedeljnik prvi imao uvid i koju, uz odobrenje autora i izdavača, u skraćenoj i priređenoj formi objavljuje u božićnom broju.
***
PONOVO U MOSTARU
(Mostar, 2. januar 2011)
Srpska pravoslavna crkva u Mostaru ima dugu i bogatu istoriju. Taj kontinuitet prekinut je 1992. godine, kada je uslijed ratnih neprilika sjedište eparhije prinudno izmješteno u Trebinje, a Hram Svete Trojice i Vladičanski dvor porušeni. Samo oni koji zaboravljaju prošlost sami sebe osuđuju na njeno ponavljanje. Mi se danas prisjećamo nemilih događaja – ne da bismo njima pothranjivali mržnju i netrpeljivost, nego da bismo izbjegli njihovo ponavljanje.
U Mostaru danas živi šest-sedam puta manje Srba nego prije rata. Vaspostavljanje crkvenog života počelo je obnovom manastira Žitomislića i postepenim povratkom sveštenstva u ovaj grad i cijelu zapadnu Hercegovinu.
Zajednica je predokušaj Carstva nebeskog. Ona je preduslov uspjeha i opstanka, ali zahtijeva trpljenje i istrajnost, požrtvovanost i razumijevanje. Ta zajednica podrazumijeva i našu braću druge vjeroispovijesti, s kojima vijekovima živite rame uz rame u gradu na Neretvi. Samo ako smo okrenuti jedni ka drugima i otvoreni jedni prema drugima, možemo ujediniti ovaj grad i krenuti naprijed, sa pogledom usmjerenim ka budućnosti. Jedino tako možemo nadrasti sve nedaće i iskušenja prošlosti.
Mostar je simbol preplitanja kultura. Simbol srastanja. On je u malom odraz države u kojoj živimo: različitosti, sudara svjetova, bogatstva i raznolikosti. Sve to daje poseban pečat gradu čije ime, nimalo slučajno, potiče od riječi koja je najpoznatija metafora povezivanja. Ako bi mu se išta od toga oduzelo, Mostar više ne bi bio ono što jeste – izgubio bi dio svog nasljeđa i tradicije, svoj identitet i kontinuitet. Zato rješenje moramo tražiti u prevazilaženju sukoba i mržnje, u duhovnom sazrijevanju. Daj, Gospode, da jednoga dana sazrijemo u potpunosti kao narodi, i da se istorija ratova i stradanja više nikada ne ponovi.
Mostar je bio plodno književno tlo. U njemu se riječ oduvijek njegovala i poštovala. Odavde se kulturni talas širio i zapljuskivao ostale gradove. U njemu su nerijetko i sveštenici i monasi, pored svoje osnovne misije, bili i književnici i kulturni djelatnici. Sjetimo se samo Serafima Šolaje, Prokopija Čokorila ili Joanikija Pamučine.
Potom, energije i duha kojima su ovaj grad oplemenili Aleksa Šantić i njegova pjesnička loza, zatim Jovan Dučić, braća Ćorovići i Jovan Radulović. Velika je čast i velika odgovornost stolovati u takvom gradu.
Današnji događaj prelomni je trenutak u istoriji Crkve u našoj eparhiji. Pristupam mu sa radošću, ali i sa strahom Božjim. Kroz istoriju vladike su bile uz svoj narod – i u ratu i u miru, kada se kućilo i gradilo, uvijek tamo gdje je bilo najpotrebnije.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA KOJI JE OD PETKA, 9. JANUARA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Tagovi
