Intervju radio Nikola Marković
U Salonu Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, prošlog meseca otvorena je izložba fotografija „Krivo srastanje“ autora Ivana Posaveca i Milisava Mije Vesovića, a moguće ju je pogledati do 23. oktobra.
Većina izloženih fotografija datira iz razdoblja zrelog socijalizma a objavljene su ili su nastale za potrebe reprodukovanja u Poletu ili Studentskom listu, najpopularnijim izdanjima omladinske štampe u Hrvatskoj za vreme SFRJ. “Sve do kraja osamdesetih godina, kada su naprasno nestala, to su bila inovativna i neretko subverzivna glasila u pogledu različitih vidova studentskih pokreta, životnih stilova, seksualnosti, studentske i radničke svakodnevice ili levičarske kritike sistema”, kako je navedeno u najavi ovog događaja.
Kustoskinja izložbe je Leila Topić, viša kustoskinja Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, sa kojom smo probali da detaljnije proniknemo u sam nastanak izložbe i njen značaj.
Namera izložbe Krivo srastanje, kako stoji u najavi, jeste da “postavi pitanja kako danas čitati ove fotografije i šta one govore današnjoj publici”. U kontekstu kustosiranje izložbe – šta govori upravo vaš izbor “poletovske fotografije”, ako uzmemo u obzir da ste sigurno imali veliki izbor na raspolaganju, pa i mogućnost da neke druge/drugačije radove stavite u fokus?
Nedavno sam pokazivala fotografije s izložbe “Krivo srastanje” mladoj francuskoj kustosici. Nisu joj se pretjerano dojmile jer je ona „uočila“ da na njima prevladavaju bijeli heteroseksualni muškarci. Iako o njihovoj heteroseksualnosti možemo nagađati, to je bilo jedino što je ona zaključila gledajući fotografije. Dapače, da je pomnije promatrala fotografije uočila bi dva muškarca koji izmjenjuju nježnosti ali je zaključak proizvela površno gledajući. Takav stav je samo podcrtao moje uvjerenje da se fotografije nastale unutar takozvane Poletovske škole danas iznova krivo iščitavaju.
Harold Bloom, američki uvaženi teoretičar književnosti, već je krajem 20. stoljeća skovao izraz „Škola ogorčenosti“ za one „aktiviste“/ kritičare s malo osjećaja za umjetnost odnosno književnost kojima su rasa, klasa i rod najvažniji. On je pritom naglašavao da iščitavanje u službi bilo koje ideologije nje uopće čitanje, odnosno promatranje djela. Ideologija u dovoljnim dozama briše ne samo želju za razumijevanjem nego i sposobnost mišljenja. Tamo gdje je nekoć postojala različitost mišljenja sada postoji prisilna uniformnost i kvote. Mišljenje većine je odaslano, a narativ se ponavlja papagajski i brzo se petrificira. Izložba treba natjerati ljude da razmišljaju. Po mogućnosti vlastitim glavama.
U jednoj od fusnota izložbenog kataloga, stoji da je prvobitno postojala ideja o grupnoj izložbi radova većeg broja fotografa čiji rad vezujemo za Polet – kako je i zašto pao izbor baš na Ivana Posaveca i Milisava Miju Vesovića?
Razlog je vrlo jednostavan: riječ je o radovima koje čuva zagrebački Muzej suvremene umjetnosti. Radi se o fotografijama koje su otkupljene u fundus MSU-a zahvaljujući kustoskoj upućenosti i strasti nekadašnjeg kustosa Muzeja suvremene umjetnosti, Davora Matičevića. Upravo je on podržavao rad Ivana Posavca i Mije Vesovića shvaćajući da je riječ o mnogo kompleksnijem i zaokruženijem izrazu nego kako se tada predstavljalo te opuse – kao novu novinsku fotografiju. On je bio kustos usmjeren protiv konvencionalnih načela selekcije i rangiranja, jedan od prvih koji je relativizirao vlastitu moć odlučivanja i prosuđivanja te se proglasio suradnikom ravnopravan s umjetnicima.
Nešto kasnije, umjetnici su počeli integrirati kustoske i umjetničko-kritičke elemente i diskurse u svoj rad, od djela, preko teksta sve do izložbe, eda bi danas propusne granice između uloge kustosa i umjetnika postale svojevrsni standard. Važnost ovakvog pristupa podcrtavam i izložbom koju trenutno radim s Željkom Luketićem i Lerijem Ahelom u MSU, a posvećena je upravo djelu kustosa Davora Matičevića.
Važna je i napomena da ovo nije “još jedan projekat koji veliča retromanijsku fantaziju o novotalasnoj slavi osamdesetih godina u Jugoslaviji ili Zagrebu”. Kako u tom smislu vi gledate na tu fantaziju – šta za vas znači termin “novotalasna slava” i kako se prema njemu odnosite? Da li je značaj i smisao Novog talasa bitno drugačiji od njegove skorašnje, dominantne medijske i umetničke reprezentacije?
Brojni su knjige napisane, filmovi i serije snimljene o jugoslavenskom Novom valu. Odalo mu se priznanje kao prvenstveno kulturi jugoslavenskih glavnih gradova, a što je Novome valu omogućilo da postane to što jest – vododijelnica koja je stubokom promijenila jugoslavensku kulturnu sferu i ostavila iza sebe nadnacionalno nasljeđe.
Međutim, čini mi se da su mlađe generacije zasićene pokušajima rekonstruiranja „izgubljenog utopizma“ ukorijenjenog u vizijama dobronamjerne socijalne države u kojima smo nekoć zajedno živjeli. Promatrajući prošla razdoblja, posebno 80-ih godina prošlog stoljeća, imamo tendenciju gledanja kroz ružičaste naočale: sve je bilo ljepše, jednostavnije i bolje. Neke stvari jesu bile bolje, ali bilo je i svinjarija.
Mislim da kritički raspoloženim mlađim generacijama, posebno kada govorimo o glazbenoj kritici i muzičarima – ide stravično na živce taj pogled bumera u „genijalne osamdesete“ i privilegiranje Novog vala. Slažem se s njima. Dovoljno je pogledati neke Posavčeve fotografije koji vrlo suptilno kritiziraju jugoslavenske političke obrede pa da bude jasno o čemu ovdje pišem. Usto, budući da je Posavec nastavio fotografski pratiti državne rituale posredstvom novinske fotografije, valja ga citirati: „Danas se radi samo o drugačijoj vrsti erekcije! “
Sam naziv izložbe, pored referenci na pesmu Azre, po mnogo čemu je višeznačan u kontekstu ove izložbe. Pre svega, sa jedne strane imamo tzv. novinsku fotografiju, ma koliko ona prevazišla svoj “namenski” kontekst, a sa druge strane je izlaganje u galerijskom, muzejskom kontekstu. Da li je i to srastanje u neku ruku “krivo”, odnosno kakvu simboliku i značaj nosi upravo ovakvo muzeološko izlaganje tih fotografija?
Krivo srastanje odnosi se na ideju da su sve te fotografije kao i svi tekstovi u Poletu bili radikalni. Nisu. Odnos teksta i fotografije je bio radikalan. Potom slijedi muzealizacija a potom i svojevrsna mitologizacija tog „radikalizma“ gdje se malo ulaže u formalne analize opusa i Vesovića i Posavca a mnogo se više priča o subverzivnosti Poleta. Stoga na neki način je riječ o dvostrukom krivom interpretativnom srastanju. Ipak, priznajmo, naziv je dobro sjeo zbog sjajna Štulićeva portreta. Ono što je impresivno u vezi te fotografije da su posjetitelji s ulice prepoznali da vrat i dio ramena pripadaju Štuliću – to je jedini portret bez lica u povijesti fotografije koji je, barem za jednu generaciju, apsolutno prepoznatljiv.
Ono što jeste veoma upadljivo, to je odnos prema erotici i fotografisanju golotinje koji su imali Posavec i Vesović. Ne samo sa stanovišta tzv. konzervativnog morala, mnoge od izloženih fotografija (naročito golišave dece) danas bi bila veoma problematična u medijskom diskursu. Šta nam iz kustoske pozicije govorite o tom izboru i tim izloženim radovima, odnosno o današnjem moralu?
Dakako da pojedine fotografije Vesovca i Posavca krivo srastaju i u narativ novog puritanizma. Međutim, imajmo na umu da fotografi s kojima radimo poštuju načela fotografske etike koja je subjektivna, kontekstualna i fluidna. Fotografije igraju veliku ulogu u oblikovanju našeg pogleda na svijet. Kada snimamo, dijelimo ili izlažemo fotografije, oblikujemo viđenje svijeta. To je nevjerojatna privilegija i ogromna odgovornost koje su i fotografi i ja kao kustosica – svjesni. Društvo će se uvijek nad nečim snebivati – no to je problem društva radije nego umjetnika. Ipak, kada krene cenzura i autocenzura u kontekstu hipokrizije i lažnog moraliziranja – tada imamo problem!
Ako govorimo o započetoj saradnji dva Muzeja savremene umetnosti – u Zagrebu i Beogradu – kako vidite činjenicu da se ona odigrala upravo na polju fotografije, budući da su Zagrepčani mogli da vide dela Goranke Matić? Vidite li neku vrstu paralele između ovih izložbi i fotografskih opusa?
Paralele postoje – riječ je o zaokruženim opusima izvanredne originalnosti i upućenosti u materijale kojima pristupaju. I Goranka i Ivan i Mijo su živjeli na ulici, s ulicom, živjeli su umjetničku scenu i s njom. Neobično sam ponosna da sam pokucavši na vrata Une Popović, kustosice MSUB otvorila vrata suradničkom projektu naša dva Muzeja da bi pokazali zaokružene muzejske opuse. Slučajno je riječ o fotografiji jer Una i ja vodimo Zbirke fotografije u našim muzejima. Naglašavam da takvih muzeoloških cjelina ima mnogo, a samim tim i mogućnosti recipročne razmjene fundusa naših muzeja. Također je važno da su i naša nadležna ministarstva i gradski uredi za kulturu prepoznali važnost međumuzejske suradnje i podržali nas u našim nastojanjima. Vjerujem da budućnost nosi još takvih projekata jer interes publike, dokazano je, postoji.
Tagovi
