Ovih dana dosta razmišljam o detinjstvu i o tome koliko me je ono formiralo. Iskreno govoreći, ja stalno razmišljam o detinjstvu i svaka priča koju imam potrebu da ispričam ili napišem na neki način vezana je za taj period. Ali se ovih dana posebno pitam odakle zapravo dolaze moje osobine, osećanja, strahovi, želje. Gledam stare snimke sa DV kasetica koje su moji roditelji skoro religiozno snimali kada smo sestra i ja bile deca.
Neverovatne su mi te male arhive sećanja. Danas se snima i beleži svaki trenutak, čitav život može tako lako da se sklopi. A nekad su to bile samo rupe u vremenu, fragmenti detinjstva koje nikako ne možeš da sastaviš u celinu, koji samo otvaraju apetit da zaroniš dublje. Nekoliko puta vrtim jedan te isti snimak na kom se iz sve snage ljuljam na plavo-žutom plastičnom konjiću toliko da svaki put izgleda kao da ću se prevaliti napred ili nazad ali neizbežno na glavu. Glas tate koji snima ohrabruje me da se ljuljam još jače dok mama zabrinuto čuči u raskoraku spremna da skoči ako preteram. Svašta mogu da iščitam iz tog snimka, tatinu opuštenost i samopouzdanje da će sve biti dobro, maminu večitu brigu da neće, i moju dečju potrebu da idem do kraja zbog sebe ali i da bih po svaku cenu impresionirala one oko sebe. Znam taj osećaj i danas, ostao je u meni kad god se jako zaljuljam u životu. Ta potreba za strahom i euforijom ali i divljenjem, potreba da letim ali da ipak ne preletim. Možda je stvarno sve počelo na tom konjiću.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 8. FEBRUARA.
Da li je među tih pet nepokolebljivih zemalja koje drže do morala i integriteta takmičenja Srbija? Heh, naravno da nije; naši su po običaju čekali da sve prođe, ne shvatajući da je nemanje stava najveći stav koji postoji.
U prevozu, u prodavnici, u banci, tu su ljudi koji napišu – pa dobro, makar se trude da napišu, nekad ne ide, teška su ta slova – „Studirala na kićovanu pa najebala“ na apel za pomoć, na vest da je jedna devojka nestala.