Već skoro trideset i pet godina vrtim šta bi bilo kad bi bilo da sam tog septembra 1991. ušao u JAT-ov avion za Amsterdam. Bilo je sve planirano da mene i njega on sačeka u subotu na Dam skveru. On je otišao u utorak, mi smo rekli dolazimo za vikend.
A onda su u četvrtak uveli obavezu da ne možeš putovati u inostranstvo bez dozvole vojne vlasti, a to je značilo – odeš po dozvolu i umesto u JAT-ov boing uđeš u sivomaslinasti TAM kamion za slavonsko ratište.
I nikada nismo nas dva drugara došli na Dam skver da se nađemo sa trećim koji je otišao tri dana pre nas. Šta bi bilo sa mnom da sam se pojavio na tom Dam skveru? Nekada sam često razmišljao, a danas sve manje. Ali me je čitanje knjige „Ukus sunca“ vratilo ovih dana na to.
NASLOVNA STRANA NOVOG BROJA NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 17. APRILA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Da li je među tih pet nepokolebljivih zemalja koje drže do morala i integriteta takmičenja Srbija? Heh, naravno da nije; naši su po običaju čekali da sve prođe, ne shvatajući da je nemanje stava najveći stav koji postoji.
U prevozu, u prodavnici, u banci, tu su ljudi koji napišu – pa dobro, makar se trude da napišu, nekad ne ide, teška su ta slova – „Studirala na kićovanu pa najebala“ na apel za pomoć, na vest da je jedna devojka nestala.