Pre trideset godina, kada je pao Berlinski zid, bio sam zahvaćen vrtlogom izborne kampanje kao kandidat za predsednika Perua i takoreći nisam primetio značaj tog događaja. Nekoliko nedelja kasnije, dobio sam koverat bez imena pošiljaoca, a u njemu kamenčić s tog zida koji su srušili građani Istočne Nemačke. Godinama sam držao taj kamenčić na pisaćem stolu, kao simbol slobode.

Tanju/AP

Tek kasnije, kada sam pročitao čuveni članak Fransisa Fukujame, koji su urednici nekih biltenčića besmisleno doslovno shvatili kao „Kraj istorije“ (autor uopšte to nije tvrdio), počeo sam da uviđam simboličku vrednost tog događaja i izvanredne okolnosti koje je on, na izvestan način, oličavao: ujedinjenje Nemačke, raspad i nestanak Sovjetskog Saveza, prelazak Kine iz komunističke u kapitalističku diktaturu, i naposletku, činjenica koja je imala ogromne posledice u celom svetu – smrt i nestanak najvećeg izazova demokratske kulture u njenoj istoriji: komunizma. Sve te tvrdnje Fukujama će samouvereno izneti u svojoj knjizi (nastaloj iz pomenutog članka). Istini za volju, u svojoj racionalnoj proceni posledica nestanka komunizma, Fukujama nije ukazao na to da će se u demokratijama, ponovo pretvorenim u jedini sistem kadar da garantuje slobodu, suživot u različitosti i napredak, pojaviti drugi destruktivni demoni kao što su nacionalizam, rasizam, isključivost i njihove neizbežne posledice: terorizam i gerilski aktivizam.

Tanjug/AP

Međutim, kada je reč o nestanku komunizma, Fukujama je bio u pravu. Preživeli komunistički režimi predstavljaju izopačenu karikaturu starog sna koji je podstakao tolike osujećene revolucije i zbog kojih su ubijeni milioni ljudi širom sveta. U Latinskoj Americi, na primer, tokom pola veka mladi ljudi iz svih krajeva odlazili su u planinu da tamo stvore komunistički raj, dajući vojnim režimima idealan izgovor da se udruže i izvrše jezive masakre, svima poznate. Tek sada taj kontinent večito osujećenih nada uviđa koliko su grešili oni koji su oponašali Fidela Kastra i njegove bradonje. Da li iko zdravog razuma još uvek smatra da su Kuba, Venecuela, Nikaragva ili Severna Koreja uzor koji treba oponašati da bi se ostvarili pravda i razvoj zemlje? Šačica fanatika koji se čvrsto drže te delirične fantazije najbolji su dokaz irealnosti u kojoj žive.

Celo tekst kolumne čitajte u novom broju Nedeljnika, koji je na svim kioscima od četvrtka, 21. novembra

Digitalno izdanje dostupno je na Novinarnici

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.