Imam temperaturu 38 i kašljem kao da bolujem od tuberkuloze. Pokušavam da zaspim ali istovremeno mi je i hladno i vrelo. I sve vreme mi se u glavi vrte pesmice sa bebinog plastičnog sintisajzera. Nemam snage ni da gledam u ekran, ovu kolumnu pišem u mrklom mraku uz pomoć snimača glasa koji govor pretvara u tekst. Vrtim se po krevetu jalovo tražeći položaj u kome mi glava ne predstavlja teret. Krči mi stomak a hrana mi se gadi, sklupčana čučim u nekom međuprostoru između sna i jave.
A danas je trebalo da idemo na planinu i prvo što pomislim – da li je moguće da sam se baš sad razbolela? I to me toliko iznervira, zato što mrzim ljude koji govore takve stvari: „Zašto se ovo baš meni dešava“, kada su u pitanju neke gluposti, kao eto, prehladila sam se, bože moj, mnogo strašno. Ili „Zašto mi se ovo baš sad dešava“, a to sad je recimo usred leta… Mislim, stvarno me nerviraju takvi ljudi, jer ne mogu da ne pomislim na sve one koji prolaze kroz mnogo gore stvari, u mnogo gorim trenucima, a pritom se ne žale, i onda kad tako neko sebično jadikovanje izađe iz mene, zaklela bih se da mi temperatura skoči na 39.
Celu kolumnu pročitajte u štampanom izdanju Nedeljnika.
NASLOVNA STRANA NOVOG DVOBROJA NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 24. JULA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS





