Svaki Hrvat, uključujući i loše poput mene, a o hrvatskim Srbima da i ne govorimo, ima domoljubnu dužnost sjećati se gdje je bio toga dana, ujutro 5. augusta 1995., baš kao što svaki istinski patriot u SAD-u svojim sinovima i unucima s ponosom govori gdje se zatekao 11. septembra 2001. kako bi se priča dopunjavala, dorađivala, fino brusila i ponešto nakitila (jer sjećanja s vremenskim odmakom uvijek postaju svježija i jasnija) i prenosila s koljena na koljeno.

Prošlo je 30 godina od te 1995. i kao što vidite ja se jasno sjećam toga dana, čak i kakvo je vrijeme bilo u Londonu, kad je započelo oslobađanje Knina, i za koju godinu, poživi li me dragi Bog, siguran sam da ću se prisjetiti i registracije taksija kojeg su mi poslali s BBC-ja, kao što sam se prije godinu-dvije, baš nekako u dane Oluje, prisjetio da su mi iz Bush Housea, petnaestak dana nakon što sam Englezima pojasnio povijesni događaj – najsvjetliji trenutak novije hrvatske povijesti – poslali ček na 16 funti, iznos koliko su plaćali izjave gostima njihovih informativnih emisija, što baš, priznat ćete, i nije stimulirajuće za izdajnike i strane plaćenike, ali ipak, dobro dođe da se zavrne koja runda u pubu, poslije posla.

Svi drugi događaji te 1995. nekako su u priličnoj magli, nejasni i već pomalo mutni, naravno s izuzetkom one kristalno jasne, blistave slike kada prvi hrvatski predsjednik, dr. Franjo Tuđman ushićeno i ponosno, ljubi ogromnu hrvatsku zastavu na Kninskoj tvrđavi, koju je dan prije na jarbol postavio general Ivan Korade. A vidite, upravo taj Korade jedva da je ostao zabilježen u mom sjećanju, jedva ga pamtim, mada se o njemu kasnije dosta pisalo, osobito krajem marta 2009. kada je u Zagorju, svojeručno, ubio petero ljudi, među njima i jednog policajca, ali i 15-godišnjeg dječaka, pa se danima skrivao, na noge podigao 3.600 policajaca i sijao strah i trepet, sve dok, shvativši da je opkoljen, nije počinio suicid.

Možda taj primjer, više nego išta, pokazuje koliko je sjećanje varljivo i hlapljivo, ili bolje – izbirljivo i selektivno. Jer, vidite, Korade se svi sjećamo upravo po podizanju hrvatskog stijega na Kninskoj tvrđavi, a nekako su izblijedjele slike pomahnitaloga čovjeka koji će 13 i pol godina kasnije ubiti petero nedužnih ljudi. Ta podignuta zastava, onako kao što gusti crni oblak zastre sunce, zasjeni sve što se događalo poslije: ono vijorenje zastave na laganom povjetarcu Kninske tvrđave zapamti se zauvijek i nekako potisne iz sjećanja da je isti taj čovjek hladnokrvno likvidirao petero ljudi, među njima, rekli smo, i jednog dječaka.

Ceo tekst pročitajte u novom štampanom izdanju Nedeljnika.

NASLOVNA STRANA NOVOG DVOBROJA NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 24.  JULA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS

Tagovi

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.