Čitala sam knjigu Roberta Mekija o pisanju scenarija i njegov epilog o tome da je život u stvari konstantno pričanje priče, da je sve što radimo upravo to, i tako sam rešila da upišem master. Posle četiri godine otkako sam diplomirala, izlazim na prijemni, nakon naravno štreberski temeljnog i tremaroški posvećenog spremanja. Zgrada je velika i puna golog betona, deluje hladnije čak i više nego sve predrasude o njoj.
Ljudi zuje na sve strane, nekuda žure i imaju šta da rade, deluju mi kao pčele koje obigravaju oko svoje košnice. Fakultet je košnica za studente. Sedimo na stepenicama i čekamo svoj red. Mene trema obavija i steže toliko da pred očima vidim zmiju Ka kako se obmotava oko Moglijevog malog tela. Zamišljam da je trema dim koji samo treba da ispuhnem napolje ili da čekam red kod doktora da bi realnost običnog prijemnog delovala bezbolnije. Ali to ništa ne pomaže jer, budimo iskreni, tremaroši će uvek ostati tremaroši.
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 19. OKTOBRA. NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Da li je među tih pet nepokolebljivih zemalja koje drže do morala i integriteta takmičenja Srbija? Heh, naravno da nije; naši su po običaju čekali da sve prođe, ne shvatajući da je nemanje stava najveći stav koji postoji.
U prevozu, u prodavnici, u banci, tu su ljudi koji napišu – pa dobro, makar se trude da napišu, nekad ne ide, teška su ta slova – „Studirala na kićovanu pa najebala“ na apel za pomoć, na vest da je jedna devojka nestala.