Strategija venecuelanskogautokrate Nikolasa Madura za opstanak na vlasti bazira se na tri stuba: zadržati podršku vojske i generala kako bi se zaradilo na vremenu za gušenje protesta; osloniti se što je više moguće na države koje ga i dalje priznaju kao predsednika Venecuele; i pripremiti efikasne mere za borbu protiv ekonomskih sankcija.
Teško je poverovati da bi vojni vrh mogao da ostavi na cedilu Madura. Jedina nada za predsednika parlamenta Huana Gvaida i opoziciju je eventualna pobuna oficira srednjeg i nižeg ranga. Maduro je, po savetu kubanskih mentora, poverio dobar deo profitabilnih državnih poslova generalima i tako vezao njihovu sudbinu za svoju. Na međunarodnom planu Maduro i njegovi mediji maksimalno eksploatišu podršku koju je dobio od Kine, Rusije, Turske i drugih zemalja u kojima se demokratija, prava i slobode građana gaze svakodnevno. Kina, Rusija i Turska, osim geostrateških motiva, imaju i konkretne interese da brane Madura. Moskva je Venecueli prodala oružje u vrednosti od 15 milijardi dolara, a Peking je takođe sklopio seriju izrazito povoljnih ugovora sa Karakasom. I dok Venecuela vraća svoj dug u nafti Rusiji i Kini, Turskoj se, za osnovne prehrambene i druge proizvode, plaća isključivo u zlatu vrednost od preko 4,5 milijardi dolara.
Posebno bolan udarac za Madurov režim je blokada zlatnih rezervi u vrednosti od milijardu i dvesta miliona evra deponovanih u trezoru Engleske banke u Londonu. Istovremeno, Trampova administracija užurbano radi da zaledi sve račune Madura i njegovih saradnika u inostranstvu. Sjedinjene Države imaju još jednu važnu kartu na koju mogu da igraju — nafta. Vašington je najveći uvoznik venecuelanskenafte: 500.000 barela dnevno. SAD su i jedini redovni platiša, štaviše, zahvaljujući američkim dolarima održava se Madurovrežim, pošto nafta koju izvozi u Rusiju i Kinu služi za otplaćivanje milijarderskih dugova prema Moskvi i Pekingu.
Ultimatum EU i njenih članica koje su tražile održavanje novih izbora u roku od osam dana, kao i pokušaj SAD u Savetu bezbednosti u UN osuđeni su na neuspeh. Blokovska podela planete promenila je svoju formu i kompoziciju, ali je suština ostala ista. Dovoljno je baciti pogled na listu zemalja koje podržavaju Madura da se shvati o kakvom se društvu radi.
Posebno bolan udarac za Madurov režim je blokada zlatnih rezervi u vrednosti od milijardu i dvesta miliona evra deponovanih u trezoru Engleske banke u Londonu
Kad stavimo na stranu geopolitiku i teorije zavere, ostaje nekoliko nepobitnih činjenica. Venecuelu je napustilo preko tri miliona ljudi u poslednjih godinu dana, otišlo bi ih i više da komšijske zemlje nisu zatvorile granice. Inflacija galopiraneprestano, veća je čak i od one koju je režim Slobodana Miloševića i Mirjane Marković nametnuo Srbiji. Sve je papreno skupo za prosečnog Venecuelanca, osim benzina, litar flaširanemineralne vode košta više nego pun rezervoar. Milioni ljudi, bukvalno, gladuju, u bolnicama nema ni lekova ni medicinskog materijala. Kriminal je dostigao neslućene razmere.
Socijalistički eksperimenti u Južnoj Americi su doživeli tragičan epilog i većina država Latinske Amerike je okrenula list. Dovoljno je pogledati političku kartu od pre desetak godina, kada samo Kolumbija i Paragvaj nisu imale socijalističko-populističke vlade. Danas su od čete epigona, izašlih ispod šinjela Fidela Kastra, ostali Maduro u Venecueli i Evo Morales u Boliviji. Za prvog i Venecuelu bi bilo mnogo bolje da je ostao vozač autobusa.Vozi Miško, pardon, Maduro.
Ko (ne) podržava Madura
ZA MADURA
KINA
RUSIJA
TURSKA
IRAN
KUBA
SIRIJA
MEKSIKO
BOLIVIJA
HEZBOLAH
PROTIV MADURA
SAD
NEMAČKA
FRANCUSKA
VELIKA BRITANIJA
ŠPANIJA
BRAZIL
ARGENTINA
KOLUMBIJA
PERU
ČILE KANADA
JAPAN
Tekst iz novog broja Nedeljnika, koji je na svim kioscima od četvrtka, 31. januara. Digitalno izdanje dostupno je na Novinarnici
