Intervju Agusti Viljaronga (Agustí Villaronga), film “Okean, more” (El Ventre del Mar)

U okviru festivala Dani katalonskog filma, koji se do 28 do 31. oktobra održava u Beogradu, u Jugoslovenckoh kinoteci, publika će imati priliku da vidi neobično filmsko ostvarenje – film “Okean more” reditelja Agustija Viljaronge. Film je na katalonskom jeziku, i dobitnik je brojnih festivalskih priznanja.  Kombinujući pozorište i film, prošlost i sadašnjost, fikciju i stvarne događaje – reditelj je stvorio delo koje  nam priča o istinitom događaju čuvenog brodoloma iz 1816, uspešno ga povezujući sa današnjim sličnim stradanjima koje svet doživljava gotovo dva veka kasnije.

Vaš film “Okean more” (El Ventre del Mar)  zasnovan je na stvarnom događaju, 147 članova posade dovedeno u ekstremnu situaciju i odatle dalje pratimo kako će ko reagovati. Da li bismo mogli da pronađemo neke paralele sa ekstremnom situacijom koju trenutno doživljavamo, sa pandemijom? … Kako reagujemo?

Ne vidim direktnu vezu između pandemije i događaja koji su ispričani u našem filmu, iako bi ono što se dogodilo na čamcu La Medusa moglo biti referenca na mnoge brodolome koji se doživljavaju iz dana u dan u današnjem svetu, i mimo vode ili okeana. Jedan od tih brodoloma bi, naravno, mogao biti i pandemija koju smo doživeli, al i migracije preko granica, ogromne društvene razlike…

U filmu možemo videti pozorišne scene zasnovane na vremenu brodoloma na Meduzi, ali i scene iz sadašnjeg vremena, na bilo koje more ili okean gde ljudi rizikuju svoje živote da bi preživeli ili imali bolju budućnost, baš  kao na Mediteranu gde ste snimili film. Pored toga, upravo sada, kada premijerno Vaš film na Danima katalonskog filma u Beogradu, stižu vesti o nekoliko čamaca koji stižu na Balearska ostrva i Salviniju će početi suđenje u Palermu zbog kidnapovanja ljudi kada nije dozvolio da Open Arms pristane u sicilijansku luci… Dve stotine godina posle tog strašnog događaja na Meduzi… gde smo mi?

Dvesta godina kasnije, na neki način nam je i gore. Brodolom Meduze bio je događaj o kom se pričalo sa stidom, usledilo je mnogo izvinjenja i smatrao se crnom mrljom u istoriji francuske mornarice.

U današnje vreme, bilo u Italiji, Grčkoj ili Španiji, gde stižu brodići i gde se svake godine broje hiljade smrtnih slučajeva, ne postoji politička odgovornost ili težnja ka ublažavanju problema. Salvini je sada na suđenju, zato što nije dozvolio da pristine Open Arms ali to nas ne može naterati da zaboravimo uništene živote hiljada ljudi. I ne samo leševe u Mediteranu, nego i one ljude koji traže bolji svet upravo u svetu koji im je i zagorčao život.

Da se fokusiramo na film, rekli ste „razmišljali o snimanju filma između filmskog i pozorišnog izraza. Bez sumnje, pandemija nam je donela mnoga ograničenja. Da li je ovo „snimanje filma između filma i pozorišta“ bilo i rešenje  zbog pandemijskih okolnosti? Ili ste ovaj koncept snimanja imali na umu i pre pandemije? Da li  je to možda rezultat i godine brodoloma, koju smo zajedno preživeli?

Tačno, film nastaje u najtežem trenutku pandemije. U potpunoj izolaciji, adaptirao sam tekst Alesandra Barica, za koji sam prethodno napravio pozorišnu verziju. I u tom procesu priprema filmskog scenarija, ni u jednom trenutku nisam želeo da prikrijem književno ili pozorišno poreklo ovog dela. Istina, uz mali budžet i problem ograničenja zbog kovida koji su značili i ubrzano snimanje, pozorišni aspekt omogućio estetske standarde koje nikada ne bi bile prihvaćene u konvencionalnom filmu.

Kada ste počeli da radite na filmu, sa scenarijem?

Počeli smo snimanje po zatvorenom i preciznom scenariju. I to je ono na šta smo ciljali. Iako se možda ne čini tako, praktično nema izmena u odnosu na originalni scenario.

Imate već mnogo filmova iza sebe, i razumemo da je ovo napravljeno na drugačiji način. I budžet se znatno razlikuje od budžeta vaših prethodnih projekata.  Možete li nam onda reći kako je proteklo ovo snimanje?

 Za mene je snimanje tog filma bilo nezaboravno. Osećao sam se kao na početku, kao kada sam tek počeo da snimam filmove. Sa punom slobodom. Kako je bio mali tim, jedinstvo svih nas za odbranu projekta bilo je izvanredno. A taj manji budžet koji smo imali sprečio je mreže ili televizije ili mnoge druge produkcije da uđu (često kao uljezi ideja) koji na kraju potkopavaju kreativnost.

Šta biste posebno izdvojili iz filma?

Za  mene je u filmu najiznačajniji taj njegov narativni i formalni aspekt. Odnosno, ispričati priču gde je reč veoma prisutna, gde pozorišna forma prevazilazi logiku kinematografske konvencije i gde je slika gotovo eterična. Postoje četiri različita aspekta pripovedanja koji se koriste da bi se sve objasnilo.

Već ste imali velike uspehe kao što su Pa negre (film koji smo imali priliku da gledamo na televiziji u Srbiji), Incerta Glòria ili El mar, pored ostalih. Moglo bi se reći da ste tek završili film, a da ste već osvojili 6 nagrada na Filmskom festivalu u Malagi i 1 na Moskovskom filmskom festivalu. Jeste li očekivali ovakav uspeh?

Naše prvo festivalsko predstavljanje filma dogodilo se na Moskovskom festivalu. Ruska kinematografija je za mene mitska, a osvajanje nagrade kritike bilo je veliko ohrabrenje za sve. Međutim, šest nagrada na festivalu u Malagi premašilo je sva naša očekivanja. Štaviše, imajući u vidu da su na festivalu nagrade obično više raspoređene.

Šta poručujete publici koja će pratiti festival Dani katalonskog filma u Beogradu?  Pozovite ih da dođu!

Verujem da je sve teže gledati filmove poput „Okean more“ koji nastaju iz ljubavi prema bioskopu i koji su veoma slobodni. Ko voli vizuelnu poeziju, a nije apsolutno otet serijama sa raznih platformi, naći će film čiji mu zaplet neće biti stran – borbu za  preživljavanjem.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.