Verujem da je mnoge iznenadio, a možda i šokirao intervju koji je hrvatski predsednik dr Franjo Tuđman dao urednici Vjesnika Jagodi Martinčević 1. marta 1992, dakle samo mesec i po dana posle međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Pogotovu jer to nije bio neki usputni prigodni ili slavljenički intervju, kakav bi se možda očekivao u takvoj prilici, nego vrlo osmišljen i pomno konceptualizovan javni istup u kojem je Tuđman prvi put najavio svoj superambiciozni, rekao bih i životni projekt duhovne obnove hrvatskog naroda.

Odgovarajući na pitanje urednice Vjesnika kako on, kao predsednik netom osamostaljene i međunarodno priznate hrvatske države, gleda na činjenicu da je jugoslovenska ideja potekla upravo od Hrvata (J. Martinčević je pritom spomenula Križanića, Štrosmajera, Trumbića i Supila), Tuđman je izrekao nekoliko vrlo značajnih i za njega možda netipičnih misli (netipičnih u odnosu na neka njegova pređašnja istupanja). Prvo, da je u vreme raspada Habzburške monarhije gotovo sveukupna hrvatska inteligencija (pritom je i on naveo neka imena, poput Ivana Meštrovića, Joze Kljakovića, Mile Budaka i Tina Ujevića) bila „jednostavno opsjednuta jugoslavenstvom“, da je ta njena opsednutost „imala i svoje opravdanje“, da je ujedinjenje Hrvata sa Srbijom 1918. godine „spašavalo hrvatske zemlje od daljeg drobljenja i porobljavanja“, a onda je tome dodao:

„Da nije došlo do ujedinjavanja sa Srbijom, upravo bi Hrvatskom zapadni saveznici (mislio je na vodeće sile Antante: Francusku, Veliku Britaniju i Rusiju – prim. aut.) platili i Italiji i Srbiji, jer bi Dalmacija potpala pod Italiju, a Srbija bi vjerojatno dobila gotovo sve ono što je danas (reč ‘danas’ odnosila se na 1991 – prim. aut.) htjela osvojiti.“

Bila je to dijametralno oprečna misao u odnosu na onu dobro poznatu i raširenu hrvatsku tezu-tužbalicu (koju je prvi put spomenuo HSS-ovac Stjepan Radić) da su Hrvati u Jugoslaviju pojurili, i u njoj se izgubili, kao „guske u magli“.

„Da nije došlo do ujedinjavanja sa Srbijom, upravo bi Hrvatskom zapadni saveznici (mislio je na vodeće sile Antante: Francusku, Veliku Britaniju i Rusiju – prim. aut.) platili i Italiji i Srbiji, jer bi Dalmacija potpala pod Italiju, a Srbija bi vjerojatno dobila gotovo sve ono što je danas (reč ‘danas’ odnosila se na 1991 – prim. aut.) htjela osvojiti.“

FRANJO TUĐMAN, U INTERVJUU VJESNIKU

Niko se tada na te Tuđmanove reči nije ni na koji način osvrnuo, kao da i nisu bile izrečene, a onda ih je – ali tek 2006, dakle deceniju i po kasnije – prokomentarisao istoričar Dušan Bilandžić, u svojoj memoarskoj knjizi Povijest izbliza, rekavši, tj. napisavši da „Tuđman ima pravo kad kaže da je bio ispravan ulazak Hrvatske u Jugoslaviju 1918“. No, ovog puta su i te Bilandžićeve reči ostale bez komentara.

U jednom od svojih brojnih beogradskih razgovora s vodećim srpskim strategom i ideologom Dobricom Ćosićem, 8. decembra 2008, pročitao sam svome sagovorniku te Tuđmanove reči iz 1992, na šta mi je on, bez mnogo razmišljanja, odgovorio: „Tuđman je u pravu. S pravom je to rekao, jer inače ne bi postojala Hrvatska. Ako Srbima daju more do Splita, do rta Planka (Ćosić je ovde aludirao na teritorijalnu ponudu ili ultimatum vodećih sila Antante Srbiji u leto 1915, u jeku Prvog svetskog rata, koju, međutim, predsednik srpske vlade Nikola Pašić nije prihvatio – prim. aut.), šta bi bilo od Hrvatske? Uostalom, Hrvatska tada nije ni postojala, nego su postojale Hrvatska, Slavonija i Dalmacija. To su bile provincije Austrougarske.“

Mate Meštrović mi je, opet, u našem razgovoru od 24. februara 2009. potvrdio da je njegov otac Ivan Meštrović bio u ono vreme projugoslovenski orijentisan (uz napomenu da je njegovo jugoslovenstvo uključivalo i Bugare), da je bio „jako dobar“ s jugoslovenskim kraljem Aleksandrom Karađorđevićem, pri čemu mi je posebno naglasio:

– I kad je, za vreme Prvog svetskog rata, Supilo doznao da postoje ti tajni Londonski ugovori, nastala je frka, jer su se moj otac i ovi drugi, Trumbić i ostali, bojali da će to, tj. Dalmaciju, Italija dobiti, da će to ići Italiji, i da svakako treba biti sa Srbima da imaš potporu. Srbima je bila obećana Bosna i deo Dalmacije, a ostatak Dalmacije Talijanima, i to je sada bilo vitalno pitanje – da bi se spasli Dalmacija i hrvatski krajevi – da Hrvati budu zajedno sa Srbima, kao pobedonosnom državom u Prvom svetskom ratu…

Na prvi pogled izgleda apsurdno da se Franjo Tuđman i Dobrica Ćosić u nečemu slažu, a još se apsurdnijim čini to da se slažu oko mišljenja ili stanovišta da su od Jugoslavije dugoročnu korist izvukli Hrvati, a ne Srbi. Ali taj apsurd polako nestaje ako se samo malo više udubimo u suštinu problema o kojem je reč i uzmemo u obzir sve komponente koje su neophodne za razumevanje celine. Da, u nekom stereotipnom hrvatskom razmišljanju pojam „Jugoslavija“ se obično vezuje (samo) za Srbe, kao nešto što je a priori suprotstavljeno Hrvatskoj i hrvatstvu i što ide (odnosno što je išlo ili je moglo ići) isključivo naruku Srbima; uostalom, današnja hrvatska država je i nastala tako što se izdvojila upravo iz Jugoslavije, i to u krvavom srpsko-hrvatskom (hrvatsko-srpskom) ratu, devedesetih. Istorija se, međutim, ne sastoji (samo) od stereotipa, a još manje od krivih i neutemeljenih predviđanja. Prava i celovita istina glasi da je u današnjoj Srbiji, kako među istoričarima, tako i među političarima, kao i uopšte u javnosti, vrlo rašireno mišljenje (ne bih se usudio reći da ono apsolutno prevladava, ali je već gotovo postalo mainstream) da je Jugoslavija za Srbe bila greška. To jest, da su Srbi pogrešili, i to fatalno, što su uoči, tokom i posle Prvog svetskog rata ustrajali na Jugoslaviji. Za razliku od Hrvata koji su, svojim ulaskom u Jugoslaviju, izabrali pravi i prosperitetni put.

Rodonačelnik te teze bio je upravo Dobrica Ćosić, predvodnik srpskog intelektualno-opozicionog pokreta u SR Srbiji i SFR Jugoslaviji tokom sedamdesetih i osamdesetih, a prvi put ju je lansirao u romanesknom obliku, tj. u četvrtoj knjizi svog romana Vreme smrti, objavljenoj 1979. Ta teza svodi se na (po nekima prilično ideologizirano) tumačenje onoga što se dogodilo – ili što se nije dogodilo, a trebalo je da se dogodi – 1915, u, po mnogo čemu, ključnoj godini (za Srbiju, ali i mnogo šire) ne samo u Prvom svetskom ratu nego i u celom 20. stoleću. Verovatno nećemo pogrešiti ako kažemo da je „srpska 1915“ ključ za (potpuno) razumevanje kako srpske tako i šire (regionalne) istorije 20. veka.

Srbija je 1915, u drugoj godini Prvog svetskog rata, bila na prekretnici. Mogla je da bira između dve opcije. Jedna opcija bila je Jugoslavija (jugoslovenska ideja tada je uopšte bila vrlo „in“, kako u srpskoj, tako i u hrvatskoj inteligenciji i politici), a druga nešto što se, već tada, nazivalo „Velikom Srbijom“. Od svih (budućih) jugoslovenskih naroda u tom trenutku samo su Srbi (pored Crnogoraca) imali svoju samostalnu državu, Kraljevinu Srbiju (s demokratskim državnim uređenjem i parlamentarnim sistemom), dok su bez svoje nacionalne države bili i Hrvati, i Slovenci, i muslimani (koji tada još nisu bili priznati kao narod), i Makedonci. A onda se Srbima, kao na dlanu, pružila prilika da svoju tadašnju u teritorijalnom smislu već znatno uvećanu i proširenu državu (s Kosovom i Makedonijom, nakon pobeda izvojevanih u balkanskim ratovima 1912. i 1913) još više, i to dobrano, uvećaju.

Da ne bi bilo zabune (a obično je u ovakvim analizama ima, barem u Srbiji), kada govorimo o 1915, treba razlikovati dva potpuno odvojena i nezavisna događaja. Ali među kojima se ipak može uspostaviti određena korelacija.

Najpre je, 26. aprila 1915, došlo do sklapanja tajnog Londonskog ugovora, kojim su sile Antante obećale Italiji za ulazak u rat na njihovoj strani (tj. protiv Centralnih sila) Trst, deo slovenskog zaleđa, Istru, severnu Dalmaciju do rta Ploče (između Šibenika i Splita, u rogozničkoj akvatoriji) te (gotovo) sva hrvatska ostrva osim Krka, Raba i Brača. Jednako kao i deo albanske teritorije.

To je bila tragična i katastrofalna greška! Samo je fanatizam nacionalni, fanatizam jugoslovenski, mogao odbiti ovakvu ponudu sila Antante! Kad ti neko nudi kraj rata, a pre svega ti ispunjava nacionalni program, ujedinjenje Srba, daje ti Bosnu kao teritoriju, daje ti pola Dalmacije, rešava večno sporno pitanje s Bugarima a ti to ovako odbiješ! Vidite, da nije bilo te greške, stvorila bi se apsolutno druga istorijska perspektiva Srbiji i celom ovom prostoru

DOBRICA ĆOSIĆ

A onda su, već u avgustu 1915, te iste sile Antante i Srbiji, tj. predsedniku Vlade Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću, ponudile jedan big-deal, koji je takođe trebalo da ide na štetu Dalmacije (ali i mnogih drugih tada austrougarskih teritorija). Ovog puta je za ulazak u rat na strani Antante trebalo privući Bugarsku, pa su Saveznici pred Pašića izašli s ovakvom ponudom: ako Kraljevina Srbija ustupi Bugarskoj celu istočnu polovinu Makedonije (tj. deo Makedonije istočno od Vardara), Antanta će nju, Srbiju, ako Saveznici dobiju Prvi svetski rat, nagraditi stvaranjem tzv. „Velike Srbije“, u koju će ući cela Bosna i Hercegovina, cela srednja i južna Dalmacija (tj. sve ono što nije bilo obećano Italiji Londonskim ugovorom: dakle teritorija od rta Ploče kraj Šibenika pa sve do 10 kilometara južno od Cavtata), Srem, Bačka, severna Albanija, pa čak, pod nekim uslovima, i Slavonija – ako po završetku rata i ona padne u ruke Saveznicima. Ovakvu ponudu od vodećih međunarodnih sila Srbija nije nikada dobila, otkako postoji.

Radilo se, zapravo, o dva memoranduma (ili dve note) Saveznika upućene predsedniku Vlade Kraljevine Srbije Nikoli Pašiću. Prvi je nosio datum 4. avgusta, a drugi 16. avgusta 1915. (po novom, tj. gregorijanskom kalendaru). Ovaj drugi bio je mnogo konkretniji, u teritorijalnom smislu, jer je imao kao dodatak i jednu kartu koju je za potrebe britanske vlade, odnosno britanskog ministra spoljnih poslova ser Edvarda Greja, napravio Grejev ekspert za ovakve stvari, britanski arheolog i etnolog Artur Evans.

Bila je to etnička karta jugoslovenskih zemalja koja je umnogome podsećala na buduću Jugoslaviju, ali su na njoj s nekoliko polukružnih linija bile označene – onako ugrubo – i granice buduće, tj. pretpostavljene „Velike Srbije“ koju su predstavnici sila Antante bili ponudili Pašiću. Taj, drugi memorandum, od 16. avgusta 1915, Pašiću je bio samo pročitan – u Nišu, gde se u Prvom svetskom ratu nalazila privremena prestonica Kraljevine Srbije – dok mu je improvizovana karta „Velike Srbije“ bila samo pokazana. Velike sile o tako osetljivim stvarima nisu htele da ostavljaju nikakve pismene tragove.

Mnogima bi se zavrtelo u glavi od takve ponude – dobiti na poslužavniku celu Bosnu i Hercegovinu, srednju i južnu Dalmaciju te još neke atraktivne delove teritorija tadašnje Austrougarske nije bila mala stvar, naprotiv – no Nikola Pašić se njome nije nimalo impresionirao. Upravo obrnuto, ocenio ju je kao vrlo lošu i nepovoljnu, čak goru od austrijskog ultimatuma (onog iz leta 1914, nakon kojeg je, napadom Austrougarske na Srbiju, započeo Prvi svetski rat) te je izjavio – kako je to u svojoj knjizi Nikola Pašić, saveznici i stvaranje Jugoslavije naveo/rekonstruisao beogradski istoričar Đorđe Stanković, koji je na ovoj složenoj temi doktorirao – „da je za Srbiju bolje da časno podlegne neprijatelju, nego da ustupanjem svojih teritorija pod pritiskom saveznika stvarno ‘učini samoubistvo'“.

Pašić, naime, ni pod kojim uslovima nije hteo da se odrekne Makedonije (koju je Srbija osvojila u Drugom balkanskom ratu 1913), a vodio je, zasigurno, računa i o činjenici da bi buduća pretpostavljena „Velika Srbija“ po svemu sudeći ostala i bez Banata (sve do Beograda), koji bi Srbija, po ultimatumu sila Antante, imala da ustupi Rumuniji (kao nagradu za njen ulazak u rat na strani Saveznika).

Pašić ni pod kojim uslovima nije hteo da se odrekne Makedonije (koju je Srbija osvojila u Drugom balkanskom ratu 1913), a vodio je, zasigurno, računa i o činjenici da bi buduća pretpostavljena „Velika Srbija“ po svemu sudeći ostala i bez Banata (sve do Beograda), koji bi Srbija, po ultimatumu sila Antante, imala da ustupi Rumuniji 

Jedna tehnička (iako i više od toga) napomena: Londonski ugovor od 26. aprila 1915. bio je službeni akt najvišeg ranga, potpisan na najvišem savezničkom nivou. U Londonu su ga potpisali predsednici vlada i ministri spoljnih poslova četiri države – Velike Britanije, Francuske, Rusije i Italije. Ultimatum pak sila Antante Srbiji, iz avgusta 1915, bio je takođe službeni akt, ali znatno nižeg ranga, na nivou poslanika savezničkih zemalja u Srbiji, tokom Prvog svetskog rata. Ta su trojica poslanika u Srbiji bili: Čarls de Grac (britanski), Ogist Bop (francuski) i knez Grigorije Nikolajevič Trubecki (ruski).

Nikola Pašić je, bez mnogo dvoumljenja, odlučio da kategorički odbije ponudu/ultimatum Saveznika, ali kako je Kraljevina Srbija bila demokratska zemlja, s parlamentarnim sistemom, tu njegovu odluku trebalo je da ratifikuje, tj. izglasa Srpska narodna skupština. Tajna sednica Srpske narodne skupštine na kojoj se o tome odlučivalo održana je u Nišu od 20. do 23. avgusta 1915. (po gregorijanskom kalendaru).

Za vreme svojih beogradskih istraživanja uspeo sam da dođem do zapisnika s te sednice. On je pohranjen u Arhivu SANU, a sastavio ga je (rukom, na ćirilici) tadašnji (iz 1915) sekretar Srpske narodne skupštine Petar Jovanović. Ključni su bili drugi i treći dan zasedanja, 21. i 23. avgust 1915.

Drugoga dana sednice, 21. avgusta 1915, predsednik vlade Kraljevine Srbije Nikola Pašić upoznao je srpske zastupnike sa sadržajem savezničkog memoranduma, rekavši – citiram ga od reči do reči – da ako „Srbija usvoji stanovište Sila (Antante – op. aut.) u pogledu ustupanja teritorij.(alne) zone u Makedoniji, za Srbiju je rezervisana: Bosna i Hercegovina, Srem, dolina Drave (Slavonija), Bačka, širok izlaz na Jadr.(ansko) more od rta P. Planka pa ispod Dubrovnika na 15 km (to je ispod Stare Raguse na 10 km)…“

Kako je posebno naglasio, u savezničku su ponudu ulazila i pojedina dalmatinska ostrva – Brač, Šolta, Čiovo, Veliki i Mali Drvenik, kao i poluotok Pelješac.

U nastavku izlaganja, jadranski je deo ponude dodatno pojasnio rečima: „Kao što rekoh, daje nam se Jadr.(anska) obala od P. Planka pa južno od Stare Raguse koja je južnije za 5-6 km. od sadanjeg Dubrovnika, još za 10 km, dakle za 15 km. od Dubrovnika – to je kod Herceg-Novog sa Bokom Kotorskom koja se zadržava za Crnu Goru.“

A onda se, 23. avgusta 1915. (po starom kalendaru 10. avgusta 1915), pristupilo glasanju. Ukupno je glasalo 127 poslanika. Ishod glasanja bio je 103:24 „za predloženi dnevni red“, tj. za odbijanje savezničkog ultimatuma – onako kako je to predložio, tj. elaborirao Pašić. Protiv Pašićevog predloga, tj. za Antantinu ponudu, glasala su dva samostalca (poslanika Samostalne radikalne stranke), dva tzv. „radikalna disidenta“, tri socijalista (ili socijaldemokrata) i 18 liberala, dok su 69 od ukupno 103 glasa koji su se izjasnili protiv savezničkog ultimatuma Pašiću osigurali članovi njegove Narodne radikalne stranke.

Postoji, zapravo, nekoliko razloga zašto je Nikola Pašić ponudu sila Antante o stvaranju „Velike Srbije“ odlučio da, figurativno rečeno, baci u koš za smeće i prednost dâ jugoslovenskom rešenju, tj. ukidanju (naravno, ne odmah, nego po završetku Prvog svetskog rata) postojeće Kraljevine Srbije i njenoj ugradnji (ili „utapanju“, kako to mnogi danas kažu) u buduću jugoslovensku državu. Spomenuću njih pet.

Prvo, on nije hteo da derogira, tj. poništi već proklamovane ratne ciljeve Srbije, formulisane u Niškoj deklaraciji od 7. decembra 1914 – ciljeve u koje je, osim same ratne pobede, ulazila i ideja o ujedinjenju svih Srba, Hrvata i Slovenaca u zajedničku državu posle Prvog svetskog rata. Drugim rečima, poistovetio je (ili sveo na potpuno istu ravan) rešenje srpskog nacionalnog pitanja s pitanjem ujedinjenja Južnih Slovena – iako danas većina srpskih istoričara zastupa stanovište da je to trebalo da budu dva sasvim odvojena pitanja i procesa. To jest, da je najpre trebalo rešavati srpsko uženacionalno pitanje (kako je to, primera radi, napravljeno u „Načertaniju“ Ilije Garašanina iz 1844), a tek potom, eventualno, pristupiti (i) rešavanju jugoslovenskog pitanja.

Drugo, Nikola Pašić je bio opsednut pijemontskom ulogom Srbije – jednako kao i tadašnji regent, a budući jugoslovenski kralj Aleksandar.

Treće, Pašić nije hteo da se odrekne (istočne) Makedonije, za koju je mnogo krvi bilo proliveno posebno u Bregalničkoj bici, u Drugom balkanskom ratu 1913. To jest, nije ni po koju cenu želeo da je isporuči smrtnim neprijateljima Srba, Bugarima. Pašić je bio načisto da bi prihvatanje ponude/ultimatuma Antante značilo poništavanje rezultata i tekovina Drugog balkanskog rata 1913. Ovde ne treba zanemariti ni to da je Pašić poreklom – po svojim precima – bio iz Stare Srbije (tj. iz kraja ispod Šar-planine, severno od Tetova).

Četvrto, Pašić je bio na pozicijama tzv. „velikog nacionalnog programa Srbije“, koji je pretpostavljao obnovu nekadašnje nemanjićke Srbije (tj. povratak na jug, u Staru Srbiju), i smatrao je da se može i protiv Bugarske i protiv Austrougarske. Sasvim obrnuta opcija od toga bio je tzv. „mali nacionalni program“, koji je naročito gorljivo zastupao Pašićev prethodnik na dužnosti predsednika srpske vlade i tvorac Balkanskog saveza iz 1912. (po kojem je istočna Makedonija trebalo da pripadne Bugarskoj) Milovan Milovanović. (Dobrica Ćosić se, u razgovorima sa mnom, svrstavao na Milovanovićevu stranu, ističući kako je on bio u pravu smatrajući da „treba slediti biološki hod srpskog naroda, tj. ne vraćati se na jug nego ići ka severozapadu, u državnim aspiracijama i oslobodilačkim težnjama“.)

I peto, Nikola Pašić je bio čvrsto uveren da ni u ponuđenoj, tj. pretpostavljenoj „Velikoj Srbiji“ – ma kako ona velika bila – ne bi bilo u potpunosti rešeno srpsko nacionalno pitanje. To je nešto šire obrazložio u svojoj belešci koju je sastavio tokom posete Rusiji, u aprilu i maju 1916. godine. Naime, veliki broj Srba ostao bi i dalje da živi izvan te „Velike Srbije“, zapadnije od njenih zapadnih granica (na Baniji i Kordunu, te u Lici i Dalmaciji), dok bi, s druge strane, ta ista „Velika Srbija“ imala čak 40 posto nesrpskog stanovništva (oko milion Hrvata, Mađara i Albanaca, plus muslimani), koje bi dugoročno težilo rešavanju svojih vlastitih nacionalnih pitanja, uključujući i pripajanje svojim matičnim nacionalnim državama.

No, kao što već rekoh, sve ove argumente Nikole Pašića i njegovih istomišljenika srpska nacionalna inteligencija iz razdoblja SR Srbije i SFRJ, s Dobricom Ćosićem na čelu, nije uvažavala. Naprotiv, to je proglasila najvećom greškom i najvećom zabludom u srpskoj politici u celom 20. veku, gotovo proglasivši Pašića izdajnikom. Ćosić mi je otvoreno rekao: „To je bila tragična i katastrofalna greška! Samo je fanatizam nacionalni, fanatizam jugoslovenski, mogao odbiti ovakvu ponudu sila Antante! Kad ti neko nudi kraj rata, a pre svega ti ispunjava nacionalni program, ujedinjenje Srba, daje ti Bosnu kao teritoriju, daje ti pola Dalmacije, rešava večno sporno pitanje s Bugarima – podelu Makedonije, čime se ukida motiv neprijateljstva između bugarskog i srpskog naroda – a ti to ovako odbiješ! Vidite, da nije bilo te greške, stvorila bi se apsolutno druga istorijska perspektiva Srbiji i celome ovom prostoru. Ne znam bi li uopšte i (socijalistička, u Drugom svetskom ratu – prim. aut.) revolucija bila moguća…“

Ovde je vrlo važno upozoriti i na trenutak u kojem su Dobrica Ćosić i njegovi istomišljenici, protagonisti srpskog intelektualno-opozicionog pokreta u SR Srbiji i SFRJ, formulisali ovakvo svoje izrazito kritičko, pa i osuđujuće gledanje na Nikolu Pašića i njegov čin iz 1915. Bilo je to u drugoj polovini 1970-ih, nakon završene ustavno-pravne reforme jugoslovenske federacije i donošenja (u biti konfederalnog) Ustava SFRJ iz 1974, koji je jugoslovenskim republikama – uključujući SR Sloveniju, SR Hrvatsku, SR Bosnu i Hercegovinu i SR Makedoniju – dao status državnosti, a po kojem je tzv. uža Srbija u nekim bitnim pitanjima postala gotovo vazal svojih pokrajina, SAP Kosova i SAP Vojvodine.

Srpski nacionalni stratezi i ideolozi tada su „izračunali“ da je Srbija najveći i jedini pravi gubitnik u Jugoslaviji (najpre u prvoj, a onda pogotovu u drugoj, Titovoj), a da su svi ostali narodi u njoj profitirali. Ona, koja je jedina pre osnivanja Jugoslavije 1918. imala svoju nacionalnu državu, sada je – u drugoj polovini 1970-ih – svedena na tzv. užu Srbiju, a svi ostali jugoslovenski narodi, koji su pre stvaranja Jugoslavije mogli samo sanjati o svojim nacionalnim državama, njih sada imaju „crno na belo“, ali i u svakodnevnoj političkoj praksi, i praktično su pred osamostaljenjem. Na temelju takve računice srpski stratezi su razdoblje od 1915 – od Pašićeve kobne „greške“ – do sedamdesetih i osamdesetih proglasili „izgubljenim vremenom“ za Srbiju i srpske nacionalne interese. To je bila polazna tačka u formulisanju novog srpskog nacionalnog programa, oživotvorenog u Memorandumu SANU iz 1986.

U našem razgovoru iz 2009, srpski filozof, Ćosićev bliski saradnik i jedan od tri glavna autora Memoranduma SANU, dr Mihailo Marković, politiku Nikole Pašića proglasio je „ciničnom“, rekavši mi da je Pašić živeo u zabludi kako će u novoj, jugoslovenskoj državi Srbi imati trajnu hegemoniju nad Hrvatima i ostalim narodima zahvaljujući nekim svojim bitnim, komparativnim prednostima. Nabrojio mi je pet tih prednosti: njihova brojčana većina u Jugoslaviji, vojska, monarhija (jaka dinastija), velike srpske političke partije (koje će pobeđivati na svim izborima) i savezništvo s najvećim silama u Evropi (stečeno zajedničkom pobedom u Prvom svetskom ratu).

– E sad – istakao je Marković – Pašićeva je velika greška bila u tome što nije predvideo istorijske promene koje će s vremenom nastati. Sve te prednosti Srba, koje su postojale 1918, s vremenom su se istopile, pokazavši svoj privremeni karakter.

Ukupno je glasalo 127 poslanika. Ishod glasanja bio je 103:24 „za predloženi dnevni red“, tj. za odbijanje savezničkog ultimatuma – onako kako je to predložio, tj. elaborirao Pašić

Svemu ovome valja, međutim, dodati da u Srbiji danas postoji vrlo jaka i uticajna struja među nekim tamošnjim (kritičkim) istoričarima i intelektualcima, koja se snažno protivi tome da se odluka Nikole Pašića iz 1915. oko odbijanja ponude/ultimatuma sila Antante o stvaranju „Velike Srbije“ okarakteriše kao „greška“. U taj krug, osim već spomenutog Đorđa Stankovića, spadaju, među inima, Dubravka Stojanović i Vesna Pešić. Uz načelnu napomenu da greška kao takva može postojati samo u matematici i fizici, a ne i u istoriji i politici, oni, osvrćući se na događaj iz 1915, ističu u prvi plan tri vrlo značajna momenta.

Prvo, situacija u međunarodnoj politici i diplomatiji u Evropi se radikalno promenila već nakon prve dve godine Prvog svetskog rata, pa je veliko pitanje, sve da je Pašić i pristao na ponudu Saveznika iz 1915, šta bi se od svega toga po završetku rata zaista moglo sprovesti u delo.

Drugo, tokom druge polovine Prvog svetskog rata tzv. politika teritorijalne kompenzacije ustuknula je pred novim talasom evropskih državnika i diplomata koji nisu bili skloni tajnim diplomatskim akcijama trgovanja tuđim, uglavnom jugoslovenskim (tada još austrougarskim) teritorijama. Na njihovo mesto došli su drugi ljudi, s potpuno drukčijim senzibilitetom. Recimo, umesto Greja novi ministar spoljnih poslova Velike Britanije postao je lord Robert Sesil, koji je voleo Srbe i poštovao Pašića.

I treće, u rat 1917. ulaze Sjedinjene Američke Države, a američki predsednik Vudro Vilson 1918. formuliše program „14 tačaka“ u kojem jedno od ključnih mesta zauzima načelo samoopredeljenja, što će biti jedan od preduslova stvaranja novih nacionalnih država na Balkanu, odnosno na teritoriji propale Austrougarske.

Komentara

  1. Heruvim
    13. marta 2021. 11:21

    Prvo želim da pohvalim autora na jednoj vrlo dobroj obostranoj analizi i tekstu. Prvi put čitam nešto od Vas i sigurno ću pročitati još neki Vaš tekst. Nemam uslove da potvrdim ovde iznete informacije tako da ću a priori pretpostaviti da su pouzdane. Moje mišljenje povod odbijanja ovog sporazuma se umnogome poklapa sa petom tačkom zbog koje je Pašić možda odlučio da bude protiv takve ponude. Tada se videlo da se autokratske višenarodne tvorevine (kao npr. Austorugarska monarhija) raspadaju i da bi jedna Velika Srbija sa samo 60% rasutog srpskog stanovništva bila neodrživa. Jedna "demokratska" Zajednica svih južnoslovenskih naroda je možda u tom momentu i bila najbolje rešenje osim Velike (manje-uže) Srbije gde većinsko srpsko stanovništvo ne bi bilo manje od 90%. Po mom mišljenju moderne evropske države koje imaju preko 90% nacionalnog stanovništva (kao npr. Poljska sa 97,3% Poljaka) su ovo pitanje krenule da rešavaju još u srednjem veku a zaokružile su ga posle 2. Svetskog Rata.

    1. Anonimni
      19. marta 2021. 18:28

      Slažem se sa vama i ja ću rado i verovatno sa zadovoljstvom pročitati sledeći članak Darka Hudelista.

  2. Deka
    14. marta 2021. 07:52

    Po londonskom ugovoru Srbija je kao sila pobednica u I svetskom ratu trebalo da stane na granicu Karlobag,Karlovac,Virovitica, a ne da ide i oslobadja Zagreb i. Ljubljanu. U tom slucaju Hrvati bi ostali rascepkani u vise drzava i nikada im ne bili omoguceno da se ujedine oko ustasje ideje kao sto su to uradili, prvo u okviru Kraljevine Jugoskavije s potom i u SFRJ. Suvisno je imajuci to vidu govoriti o tome da u tom slucajz ne bi bilo ni Jasenivca, niti onkavog pomora srpskog zivlja tokom drugog svetskog rata. To bi morali imati u vidu svi oni koju brane ideju Aleksandrove Srbije,ukljucujuci i Vuka Draskovica koji ce u predstojecoj seriji o KraljuJ Aleksandru ,pokusati da po cenu nemalih para ulozenih u taj projekat,poput neuspwsnog pokusaja Radosa Bajica da revidira iszorijske cinjenice o cetnickom pokretu,uradi to isto sa jugoslivenskin idejom.

  3. Komita
    17. marta 2021. 17:13

    Pitam se o kakvoj "velikoj" Srbiji ovde pišu? Zar do sada nisu rasparčali našu zemlju na Berlinskom kongresu pa bugari dobiše zapadnu bugarsku koja je prirodno i nacionalno bila srpska, sa zadužbinama srpskih kraljeva i vlastelinskih porodica, sa Srbima kasnije pobugarenim nasilnom bugarskom politikom? Kasnije, u jugoslaviji vrlo perfidno napravljenoj na srpsku štetu neki dobise opet našu teritoriju za svoje kvazi državice i svi trube o nekakvom pravljenju "velike Srbije". Više mi priča o velikoj Srbiji liči na smišljeni termin kojim će se Srbi optuživati ni krivi ni dužni a ovamo im se oduzimati teritorija parče po parče. Mošti svetog kralja Milutina su u Sofiji, opljačkane crkvene i manastirske arhive i biblioteke, gradske arhive i biblioteke po Srbiji okupiranoj od strane bugara a niko još da potegne pitanje o tome da se to vrati Srbiji. Zar to nije sumnjivo? O zlocinoma bugara nad civilnim stanovništvom ne treba ni napominjati jer se to po celoj istočnoj Srbiji prenosi sa kolena na koleno. I naši istoričari i političari još i dalje ćute? Nema TV emisija, dokumentaraca u udarim terminima već po neka emisija oko 2 ili 3 časa posle ponoći, kol'ko da se neko opravda i kaže da ima.

  4. Боба
    19. marta 2021. 22:57

    Стварање Југославије у ондашњим реалним околностима није било грешка сама по себи. Велика грешка је била уређење такве државе које је резултовало стварањем хрватског национализма и усташтва касније. Једноставно требало је понудити уједињење са тим да Словенија, Хрватска, Далмација и Славонија буду засебне конфедеративне јединице као и ондашња Херцеговина и Босна и Црна Гора. Уједињење данашње Војводине са Србијом било је основа да се Србија сматра заокруженим делом такве конфедерације. На тај начин се могао спречити развој хрватског националшовинизма (а и црногорског). Да је било памети албанско и македонско питање су могли бити решени договорима са Албанијом о репатријацији (не протеривању већ договору о добровољном повратку арнаутског становништва у матичну државу уз издашну економску помоћ) што у ондашњим околностима не би било незамисливо. Македонско питање се могло решити паметније промовисањем домаће елите и њеним укључивањем у државну управу ту свакако лежи велика послератна грешка која је створила озлојеђеност код домаћег становништва. Али ту је што је, грешке су направљене поготово шестојануарском диктатуром, стварањем огромне хрватске бановине и политиком конфронтације са Италијом са којом је требало тражити компромисно решење пре појаве Мусолинија који се можда и не би успео на власт да није било озлојеђености Италијана због ускраћивања Далматинских територија између осталог. Без Мусолинија као преседана тешко да би било и Хитлера на власти тако да би историја изгледала сасвим другачије. Не би се можда спасили распада Југославије у ма ком облику али би тај распад био много безболнији и Србија би била у природнијим границама које се лакше дају одржати. Оно што данас остаје као могућност је интензивирање културних веза као и економских у циљу везивања српског етничког простора на Балкану у неку врсту неформалног комонвелта. Ако би имали економски јаку државу која би изнедрила предузећа која би била власник лука на Јадрану рецимо и транспортних ресурса, политичка припадност би била секундарна.

  5. Dragan
    20. marta 2021. 18:26

    Sjajan tekst i analiza. Medjutim ne mogu da se otrgnem utisku citajuci ovo i Draskovicev roman i sada i seriju, da se iste teme iznova i iznova otvaraju. Neverovatno je. Mi smo sada bioloski vise na umoru nego u prvoj polovini 20. veka, narod se iseljava, selo odumire. Koji je nas plan za buducnost? Gazimo opasno 21. vek, a teme su iste kao pre 100 godina. Jezivo.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pre slanja komentara, pogledajte i upoznajte se sa uslovima i pravima korišćenja.

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.

The reCAPTCHA verification period has expired. Please reload the page.