Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Velike priče

Istorija

"Zabranjeni broj": To je bilo treniranje slobode, ili kako su mediji izveštavali o protestima 1968. godine

Mehanizmi manipulacije i pritiska na medije koji su te burne nedelje '68. bili u punom pogonu, nastavili su da deluju, uz saglasnost glavnih urednika koji su na mesta birani po partijskom zadatku. Ti mehanizmi, u promenjenim okolnostima i sa varijacijama u formi, postoje i danas. Ali zasluga studentske pobune, koja je svoj izraz našla i u borbi za slobodu štampe, jeste u tome što je kritička svest prodrla u javni prostor, što je od tog vremena postalo lakše razlikovati laž od istine i uvideti represivnu prirodu režima koja je, pokazalo se, dovela do njegovog kraha
Piše Ana Otašević
Datum: 22/06/2018

"Zabranjeni broj": To je bilo treniranje slobode, ili kako su mediji izveštavali o protestima 1968. godine

Priča o '68. i medijima je priča o autoritarnom režimu i onima koji su pokušali da ga uzdrmaju. Sa jedne strane je studentska i omladinska štampa koja pomera prostor slobode, sa druge su mediji koji smatraju da je njihova uloga da brane postojeći poredak. To je priča o slobodnima i neslobodnima, o hrabrima i zastrašenima, o otvorenima i u svoje zablude zabarikadiranim ljudima. Tako će, mnogo godina kasnije, o svom iskustvu govoriti Milovan Danojlić, koji je u vreme junskih događaja bio novinar "Borbe".

Studentski bunt je najavio uvodnik Đorđija Vukovića u listu "Student" od 21. maja, koji počinje: "Šta rade studenti? Spremaju li još nešto sem ispita?" Urednik lista piše o nezadovoljstvu studenata i znacima političke krize čija je odlika "napetost i moguća konfliktnost". Kao uzroke navodi "nezaposlenost" koja stvara osećaj nesigurnosti i gneva, pojavu "veće socijalne diferencijacije", kao i "uverenje da se mnoge institucije ne ponašaju u skladu sa demokratskim potrebama, neizgrađenost kriterijuma odgovornosti i još štošta".

Kada je 2. juna izbila pobuna u Studentskom gradu, javnost je bila zatečena. Prvi izveštaji u medijima opisuju poprište nakon obračuna policije sa studentima kod podvožnjaka u blizini zgrade Saveznog izvršnog veća. "Politika" 4. juna prenosi opširno šta se dogodilo i zahteve studenata - poboljšanje uslova života i školovanja, smanjenje socijalne nejednakosti, hitno rešavanje problema nezaposlenosti, stvarna demokratija i samoupravljanje. Uz tekst o napadu policije na studente išla je i fotografija Miloša Minića, tadašnjeg predsednika Skupštine Srbije, sa raširenim rukama, uz koju stoji potpis: "Ko vam je naredio da upotrebite silu".

"U prvom trenutku vlast nije imala vremena da dâ instrukcije. U etar je otišla i izjava (rektora Bunuševca) da tako nije bilo ni pre rata. Već sutradan toga više nije bilo", kaže nekadašnji studentski lider Dragoljub Mićunović, kasnije jedan od osnivača Demokratske stranke.

Pometnja u državnom vrhu nije dugo trajala. U noći između 2. i 3. juna predstavnici Izvršnog komiteta i Predsedništva CK SKJ formirali su tajni štab sa namerom da iz njega rukovode akcijom suzbijanja demonstracija. U njemu su bili najviši predstavnici partije, grada i policije. Pored Miloša Minića tu su bili Branko Pešić, Simo Zatezalo, Nikola Bugarčić, Petar Stambolić, kao i Latinka Perović, član Izvršnog komiteta CK SK Srbije.

O atmosferi koja je vladala u ovom propagandnom štabu svedoči Miodrag Marović, bivši novinar Tanjuga, u knjizi "Šezdeset osma - lične istorije", u kojoj je Đorđe Malavrazić, dugogodišnji novinar i urednik Radio Beograda, sabrao sećanja osamdeset aktera junskih događaja. U njemu je Marović proveo burnu nedelju, zajedno sa novinarom "Politike" Zvonkom Logarom. Ovaj štab, koji se ne pominje ni u jednom partijskom dokumentu, nalazio se na Studentskom trgu broj 1, tačno preko puta Filozofskog fakulteta i Rektorata Beogradskog univerziteta, gde su studenti proglasili "Crveni univerzitet Karl Marks".

"Ideja o imenu bila je dosetka da na nas ne bi udarili tenkovima", kaže Mićunović.

Oko ove ideje da se na studente izvede vojska, koja je, prema svedočenjima, poticala od Kardelja, u štabu se vodila rasprava. Kako bi saznali šta o tome misli Tito, poslata je delegacija na Brione. U delegaciji koja je otputovala vojnim avionom bili su, prema Marovićevom svedočenju, Perovićeva i Zatezalo. Iako je podigao stepen pripravnosti, Tito je procenio da je bolje da zadrži vojsku u kasarnama. Glavna borba se narednih dana vodila za pridobijanje javnog mnjenja. Bez odobrenja političkog vrha ništa nije smelo da se pojavi u štampi. Pod lupom su bili "ozbiljni" mediji, televizija i štampa, dok se na omladinsku štampu, pre svega "Student", koji nije podlegao cenzuri, gledalo kao na "razularene novine" koje treba zabraniti.

Novinar Tanjuga detaljno opisuje kako su "obrađivane" informacije koje su preuzimale redakcije. U Tanjugu je za to bila zadužena specijalna ekipa, sa direktorom i glavnim urednikom Perom Ivačićem na čelu. "Osetljive" delove izveštaja slali su direktno Titu na Brione, preko teleprintera kojima je Tanjug bio povezan sa državnim vrhom. Prerađene vesti koristili su svi mediji osim "Politike", koja je u štabu imala svog izveštača. Kako je odmicala nedelja, izveštaji su dobijali sve mračniji ton. Pisalo se o provokatorima, o stranim i unutrašnjim neprijateljima koji su se infiltrirali među studente i profesore, o političkom podzemlju, o rankovićevcima, đilasovcima, informbirovcima, maocedungovcima i drugim ubačenim elementima.

U znak protesta zbog ovakvog izveštavanja o njihovim demonstracijama, studenti su na trgu ispred Filozofskog fakulteta spaljivali "Politiku" i "Borbu" i druge novine za koje su smatrali da obmanjuju javnost. Trivo Inđić, koji je u vreme studentske pobune bio postdiplomac na Pravnom fakultetu i saradnik "Studenta", seća se gneva koji je vladao među studentima zbog načina na koji su mediji izveštavali. "Jednopartijski sistem se u zemlji održavao i cenzurom štampe. Znala se granica dozvoljenog. Na tome je počivao čitav sistem", kaže Inđić za Nedeljnik. "U to vreme novinari su bili neka vrsta društveno-političkog radnika. To znači da pišete onako kako tekuća politika traži. Vaš stav nije bio važan. Zato je sistem bio otporan na zahteve za demokratijom", objašnjava Inđić, ambasador Srbije u Španiji od 2001. do 2014. godine.

Ali nisu samo vodeći državni mediji pisali po direktivi. U tekstu "Ko je ko, šta je šta", koji je 6. juna izašao u nedeljniku "Mladost", reč je o "delovanju anarhistički raspoloženih studenata i neprijatelja socijalizma i samoupravljanja" unutar studentskog pokreta. U njemu se ističe da je među studentima većina "protiv stihije i rešavanja problema psihologijom ulice" i da je na njima da "agresivnu, studentsku a i nastavničku manjinu definišu i ne dozvole nerede".

Milan Vlajčić je u to vreme bio urednik kulture u listu "Mladost". Kada je policija 3. juna nasrnula na studente kod podvožnjaka, zatekao se tu kao novinar. Scena koju je video ga je, kaže, užasnula. "Ličilo je na Kosovo polje", priseća se danas tog prizora. Sledećeg dana uputio se na Filozofski fakultet na kome je sve vrelo, a potom je krenuo na sastanak Udruženja novinara koji je bio ranije zakazan. Na njemu se pojavilo pedesetak novinara iz raznih redakcija. Sastanak je otvorio tadašnji urednik "Borbe" Vanja Kraljević, najavljujući temu - kako je kultura predstavljena u štampi.

"Kao da se ništa ne događa! Meni zvečka u stomaku, javim se za reč: 'Od juče je Beograd pod opsadom, univerzitet je u štrajku, studenti traže od društva veću socijalnu pravdu'", priseća se Vlajčić. "Vanja mi kaže: 'Pa šta predlažete?' Predlažem da uputimo telegram studentima u kome podržavamo sve njihove opravdane zahteve. A on će: 'Otkud znamo da su opravdani?'" Glasa se - deset je za, trideset protiv, zahtev se odbija. "Kažem: 'Mene je sramota da sedim ovde, ovo nije normalno stanje, idem sa studentima. Ustaje Mića Danojlić, koji je uređivao kulturnu rubriku "Borbe" i kaže: "Slažem se, ovo je sramno, idem i ja."

"Borba" je prednjačila u napadima na studente. Direktor lista bio je Momčilo Marković, brat Draže Markovića i otac Mire Marković. U knjizi svedočanstava o '68, Danojlić se seća Mome Markovića iz tih dana, kako užurbano prolazi kroz hodnik redakcije i ponavlja: "Tenkovi, tenkovi... Treba izvesti tenkove!" Ali "zabrana", ističe Danojlić, "na koju smo se tokom četvrt veka bili navikli, najednom je otpala, sloboda govora je vaskrsla sama od sebe, što je do juče bilo nezamislivo pokazalo se obično i mogućno". Njegov tekst koji je počinjao rečima: "Nešto se dogodilo. Nešto veliko i lepo", koji "Borba" nije htela da objavi, izašao je u "Studentu".

Glavna bojazan državnog vrha bila je da se studentski bunt ne proširi na radnike, kao što je to bilo u Francuskoj. Kako do toga ne bi došlo, preduzete su mere unutar fabrika, a u štampi su se pojavila radnička saopštenja. Pljuštali su telegrami "radnih kolektiva predsedniku Titu i CK SKJ" u kojima mu poručuju da računa na njih ("Politika", 7. jun). "Radnici iz Pirota" u pismu SK Beograda koje je objavljeno dva dana ranije na stranicama ovog lista nadaju se da neće dozvoliti "da neprijatelji i provokatori, koji u ovom trenutku dižu glavu, dođu do izražaja u svojoj prljavoj raboti", dok "radnici sarajevskog preduzeća Vaso Miskin Crni osuđuju postupke pojedinih grupa studentske omladine i nerede koje su izazvali u Beogradu i Sarajevu".

"Student" u ovom "arsenalu besmislica" prepoznaje ruku birokratije koja "stoji iza ovakvih akcija i želi da inscenira konflikt između radnika i studenata".

Kako su reagovali novinari u državnim medijima? U redakcijama je vladalo nezadovoljstvo ali je bilo malo onih koji su se usuđivali da se usprotive.

Marović beleži da mu je Logar rekao: "Tebi je lakše, tebe ne potpisuju, a mene kasape i meću na to moje ime, da me je stid kada ujutru vidim kako s pravom spaljuju novine na Trgu." Novinari koji su se bunili protiv načina izveštavanja o studentskim protestima nailazili su u nekim slučajevima i na otpor kolega. Jedan takav primer zabeležile su "Književne novine" 22. juna. Novinar "Politike" Milorad Blečić opisuje poniženje koje je doživeo kada su ga napale i izvređale kolege u zgradi "Borbe", među njima i Boško Stanišić, zamenik glavnog urednika "Večernjih novosti" i njegov poznanik. Razlog je bio taj što je nosio tekst podrške studentima, koji je potpisalo nekoliko novinara "Politike", u kome je reč o "neobjektivnom informisanju javnosti" i solidarnosti sa studentskom akcijom.

Rasplet burne nedelje je najavio uvodnik "Borbe", "Mlado žito i kukolj", koji je potpisao Milan Bajec. U njemu se govori o "galamdžijskim" demonstracijama, o diverzantskim poduhvatima i potrebi da "iz toga mladog žita izdvojimo kukolj, sve što je tu bilo strano i inostrano". Publicista Slavoljub Đukić, koji je kao novinar "Borbe" bio prisutan u redakciji kada se pisao tekst, u Malavrazićevoj knjizi svedočanstava pominje da su ga sročila "dvojica profesionalaca", pored kojih "se našla i flaša viskija".

Uvodnik je trebalo da ide istog dana kada je bilo predviđeno da se Tito obrati studentima. Tito je neočekivano počeo govor sa "Studenti su u pravu", a završio kada se kamera ugasila. Đukić svedoči da je tada Tito rekao: "E, i ovaj posao smo završili. Tako je to, drugovi, kad se nekoliko mangupa ne pohapsi na vreme!" Uvodnik u "Borbi" mu uopšte nije smetao, kao što su se plašili manje upućeni u redakciji. List je, zapravo, izneo plan onoga što je nameravao da uradi - da se obračuna sa predstavnicima studentskog pokreta.

U prvom trenutku nakon Titovog govora, dok njegov pravi smisao još nije bio jasan, u redakcijama je zavladala pometnja. Ploča se menja - na uredničke cenzorske timove se gleda sa prezrenjem, o njima se govori kao o beskičmenjacima i prevarantima i slavi se hrabrost, obrazovanost i odlučnost studenata. "Neposredno najupadljiviji znak hipokrizije bio je jaz između javnog povlađivanja i zakulisnog suzbijanja studentskog pokreta", piše u studiji "Društveni sukobi izazov sociologiji - Beogradski jun 1968" Nebojša Popov, sociolog, u to vreme saradnik "Studenta", a kasnije jedan od najtemeljnijih proučavalaca ovog perioda.

List "Susret" upozorava na "udvaračku kampanju", a "Student" piše o političkom kameleonstvu. Jedan od primera je pismo koje je Tanjug poslao redakciji, u kome se "izražava saglasnost sa opravdanim zahtevima studenata". "Komunisti Tanjuga" navode da studenti ne smeju da se ljute "što su objavljena i mišljenja i ocene sa kojima se ne slažete", pošto je "jedna od tačaka vašeg programa i demokratizacija štampe, a među fundamentalna obeležja demokratizma spada i tolerantan odnos prema drugačijim mišljenjima". U "Odgovoru Tanjugu", koji je objavljen u "Studentu" 11. juna, Aleksandar Ilić, tada student, a kasnije profesor i diplomata, piše: "Komunistima Tanjuga moramo odgovoriti da se mi ne ljutimo što se objavljuju mišljenja različita od naših, već da se ljutimo kada se naše mišljenje i stavovi prećutkuju, a tu postoji velika razlika, naročito u primeni načela demokratije i tolerantnosti". U jednom drugom tekstu "Student" konstatuje da je u pitanju sistem u kome su čitave generacije oštećene jer stvara ljude nesposobne da samostalno misle i deluju. U rubrici "Stub srama" koja je tih dana izlazila u ovom listu, našli su se Gradski komitet SK, Gradska skupština i gradski odbor SSRNJ Beograda, listovi "Večernje novosti" i "Borba". Moma Marković i Milan Bajec su predstavljeni kao "siva eminencija u toj tamnoj kući". Na stubu su se našli i Aleksandar Đukanović, Marko Lolić i njihov list "Mladost", čije reagovanje je opisano kao staračko, konzervativno i licemerno.

O kameleonstvu štampe govorio je i pisao i Nikola Milošević, u to vreme asistent na Filološkom fakultetu. U tekstu "Tri lica jednog lista" analizirao je pisanje "Politike" u kojoj su se za svega desetak dana pojavile tri različite ocene studentskog pokreta. "Dok se u maju sa stranica 'Politike' osuđuju prsti koji su držali pendreke, dotle se sa stranica 'Politike' u mesecu junu osuđuju prsti po kojima su padali pendreci", piše Milošević. On se osvrće na tekst Milojka Drulovića "Dalje prste" od 9. juna, u kome direktor i glavni i odgovorni urednik "Politike" spominje "mračne ciljeve" i "agresivnu svest o ljudskom pravu" koju ispoljavaju studenti. "Zahvaljujući svojoj nelogičnosti ovaj izraz dozvoljava najrazličitija tumačenja, uključujući i pretpostavku da je za direktora 'Politike' intenzivna svest o ljudskim pravima ravna agresiji", primećuje Nikola Milošević.

Konstataciju zamenika glavnog urednika "Politike", Dragoljuba Milivojevića, da je "Politika" nastojala da "maksimalno objektivno informiše javnost" o događajima koji su "iznenadili sve, pa i nas", Milošević kaže da bi trebalo da se nađe u antologiji crnog humora.

Nakon što se euforija posle Titovog govora stišala, a demonstracije prekinute, na udar su došle vođe pobune i studentska štampa. "Neće više biti, kao u seljačkoj buni, svi učesnici pobijeni, već samo 'kolovođe' obešene", kaže Mićunović. Kao glavne partijske udarnike ističe Latinku Perović i Boru Pavlovića, koji su na skupovima ponavljali tezu o "idejnim skretanjima" i "neprijateljima samoupravnog socijalističkog društva". Rečnik koji su vodeći ljudi partije koristili u novinama bio je uvijeniji nego na skupovima. U intervjuu "Politici" 23. juna "Učešće inteligencije u formulisanju i realizaciji politike" Perovićeva kaže da je "program SK i saznajno i ljudski daleko nadmoćniji", te da se "samo radikalnom borbom za ostvarenje ciljeva Programa SKJ svaki pokušaj organizovanja mimo CK može učiniti objektivno konzervativnim, pa i reakcionarnim". U zahtevima za socijalnom pravdom, koje su isticali studenti u Beogradu baš kao i studenti u Parizu, čija pobuna je inspirisala mlade filozofe, sociologe i umetnike u Kapetan Mišinom zdanju, Perovićeva i kolege iz partijskog vrha videli su pukotinu u "monolitnom jedinstvu" partije.

Dva dana nakon što je Perovićeva dala intervju u "Politici", u kome je rekla i da "svaki naš paternalistički odnos stvara sukob sa mladim ljudima", "Student" je ponovo zabranjen. "Svih pet vanrednih brojeva 'Studenta' koji su izašli u junu 1968. bili su zabranjeni. Prva četiri broja privremeno, a peti je ostao trajno zabranjen i danas se ne može pronaći ni u Narodnoj ni u Univerzitetskoj biblioteci, praktično je izgubljen za istraživače. Samo nekoliko primeraka je preteklo i mogu se naći u privatnim zbirkama", kaže Sanja Radović, istraživač sa Filozofskog fakulteta, koja radi na projektu o razumevanju kulturnog nasleđa protivljenja u bivšim socijalističkim državama, u saradnji sa "Institutom za studije istočne i jugoistočne Evrope" iz Regenzburga. Ona je istraživala sudski proces protiv "Studenta" na osnovu spisa koji se čuvaju u kolekciji Nebojše Popova. U njima se vidi da je sud 28. juna doneo odluku da se zabrani rasturanje lista, a 18. jula da se "svi zaplenjeni primerci unište predajom na preradu fabrici hartije u Beogradu, uz odgovarajuću naknadu koja se kao vanredni prihod ima staviti u budžet grada Beograda".

U rešenju Okružnog suda kojim se obustavlja istraga protiv Popova i Vukovića za krivično delo širenja lažnih vesti izvršenog putem štampe, objašnjeno je da ovaj uslov nije ispunjen jer je broj od 25. juna, u kome se nalazio problematični tekst, zaplenjen. Protiv ove odluke tužilaštvo je ulagalo prigovore sve do 1972. godine, kada su Popov i Vuković obavešteni da je protiv njih obustavljeno dalje gonjenje.

U zabranjenom broju nalazio se i tekst Trive Inđića o odgovornosti, kao i tekst "Strah od Nove levice koja ne postoji" u kome piše da se iz neobjašnjivih razloga koje su u javnost progurale "Večernje novosti", govori o javljanju političke organizacije koja deluje izvan Saveza komunista i izdaje "crveni list" zvani "Student".

Negde u to vreme, Latinka Perović je zvala na informativni razgovor Đorđija Vukovića, glavnog urednika zabranjenog lista. To je bio samo jedan u nizu informativnih razgovora i saslušanja kojima će narednih godina biti podvrgnuti on i grupa studenata i profesora koji su označeni kao neprijatelji poretka. O jednom takvom susretu sa islednikom, u atmosferi hajke i opšteg podozrenja, Vuković će mnogo godina kasnije napisati priču "Razgovor u četiri oka", objavljenu u knjizi "Druga strana", koja počinje: "Ceo dan sam pretresao kojekakve ideje o državi, nasilju i paklu."

O vremenu posle '68. u srpskom novinarstvu postoje različita tumačenja, baš kao i o studentskom pokretu. Za jedne, poput Đukića i Marovića, nastupilo je "zlatno doba" novinarstva. Za druge, poput Vlajčića i Inđića, nikada nije bilo više zabrana kao u tom periodu, od 1969. do 1972. Konačni udar na "Student" dogodio se u jesen 1969. godine kada je smenjena šezdesetosmaška redakcija. Vuković je u maju pisao da je list "maksimalno iskoristio demokratske mogućnosti koje postoje u društvu" i da će njegova sudbina "pokazati i sudbinu te demokratije, ukoliko bude zavrnut ili zabranjen".

Nakon što je ova redakcija sklonjena, usledio je period čestih smena na njenom čelu i traženje "trećeg načina" delovanja kako bi se izbegli sukobi i redakcija disciplinovala. Kritičko težište je prebačeno na polje kulture, društvene teorije i književnosti.

Pored "Studenta" zabranjivani su "Vidici", "Susret", "Delo", "Paradoks", "Naši dani", "Omladinski tjednik", "Pop ekspres", "Stradija", "Uj symposion", "Tribuna".

"Časopis 'Delo' zabranjen je zbog teksta Muharema Pervića o studentskim protestima. Zabranjen je i prvi tematski broj 'Gledišta' o studentskim zbivanjima u svetu, kao i list 'Susret', u čijem sam bio odboru, za koji je pisao i Tirnanić", seća se Vlajčić. Na putu ka konačnom gašenju "Susret" je jedno vreme preuzeo "koncern" "Večernjih novosti", kao list za zabavu omladine.

Trivo Inđić ističe da je pored zabrane studentske štampe ukinut Savez studenata i ubrzo potom počeo lov na kritičare sistema, od pisaca i reditelja do profesora na Filozofskom fakultetu koji su proglašeni organizatorima i ideolozima protesta.

U zatvor će biti oterani šezdesetosmaši Vladimir Mijanović, Lazar Stojanović, Danilo Udovički, Ljiljana Mijanović, Goranko Đapić, Milan Nikolić, Jelka Kljajić-Imširović, Pavluško Imširović. Inđić je jedan od "nepodobnih" asistenata i profesora koji su 1973. godine udaljeni sa Filozofskog fakulteta, pored Mihaila Markovića, Svetozara Stojanovića, Miladina Životića, Ljubomira Tadića, Zagorke Pešić Golubović, Dragoljuba Mićunovića i Nebojše Popova. Đorđije Vuković, koji se povukao u Novi Sad, nije reizabran za asistenta na tamošnjem Filozofskom fakultetu.

Mehanizmi manipulacije i pritiska na medije koji su te burne nedelje '68. bili u punom pogonu, nastavili su da deluju, uz saglasnost glavnih urednika koji su na mesta birani po partijskom zadatku. Ti mehanizmi, u promenjenim okolnostima i sa varijacijama u formi, postoje i danas. Ali zasluga studentske pobune, koja je svoj izraz našla i u borbi za slobodu štampe, jeste u tome što je kritička svest prodrla u javni prostor, što je od tog vremena postalo lakše razlikovati laž od istine i uvideti represivnu prirodu režima koja je, pokazalo se, dovela do njegovog kraha.

 


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.