Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Velike priče

Nedeljnik

Sto godina "Veleizdajničkog procesa": Kako je Kočić izbegao suđenje

Ni poslije punog vijeka od Veleizdajničkog procesa, istorija nije na adekvatan način verifikovala njegov značaj, iako je riječ o procesu čiji je osnovni cilj bio obezglavljivanje srpskog nacionalnog pokreta u tadašnjoj Bosni i Hercegovini. Istoričari, prije svega banjalučki, bavili su se ovom temom, ali njihov rad nije naišao na zasluženi odjek, što se najbolje vidi po činjenici da većina Banjalučana, bar prije pojave „Gugla", nije imala pojma ko je kralj Alfons XIII
Piše Darko Momić
Datum: 16/05/2017

Sto godina "Veleizdajničkog procesa": Kako je Kočić izbegao suđenje

Grupa Srba osuđenih na smrt u Banjaluci

Prva asocijacija na pomen Petra Kočića su njegove satire „Jazavac pred sudom" i „Sudanija", ali malo je poznato da ga je odlazak na liječenje u Beograd uoči Prvog svjetskog rata spasao pravog suda i „sudanije" pred prijekim austrougarskim sudom. Austrougari su narodnog tribuna Petra Kočića smatrali opasnim neprijateljem i nekoliko puta su ga hapsili i pritvarali, pa iako zvuči groteskno, duševna bolest ga je spasla od sjedanja na optuženičku klupu u poznatom Veleizdajničkom procesu.

Upravo zbog toga postoji ideja da se na mjesto na kojem se nalazi spomen-krst petorici preminulih „veleizdajnika" na groblju Sveti Pantelija u Banjaluci prenesu Kočićevi posmrtni ostaci. Istina, ta ideja postoji još od 1933. godine kada je u prisustvu bana Svetislava Tise Milosavljevića otkriven spomen-krst i ploča sa natpisom „Javite Srbiji da je volim".

To su bile posljednje riječi Dragoljuba Kesića, jednog od petorice preminulih tokom suđenja u Veleizdajničkom procesu na kojem su šesnaestorica srpskih nacionalnih prvaka bili osuđeni na smrt, a njih 83 na 768 godina robije. Ono što im se stavljalo na teret i zbog čega su bili osuđeni, a to su borba za srpski nacionalni ponos i protiv austrougarskog ugnjetavanja, predstavlja praktično sve ono što je u svojim književnim djelima i svojim radom zagovarao narodni tribun sa Zmijanja.

Obilježavanje stogodišnjice Veleizdajničkog procesa, otkrivanje spomen-ploče španskom kralju Alfonsu XIII u istoimenoj ulici u strogom centru Banjaluke i dodjela Zlatnog grba Kraljevini Španiji u znak zahvalnosti zbog uloge kralja Alfonsa XIII u spasavanju šesnaestoro Srba od izrečene smrtne kazne u javnost su ponovo lansirali ideju da se posmrtni ostaci Petra Kočića prenesu u njegov zavičaj. Najgorljiviji zagovornik toga je potpredsjednik Skupštine grada Banjaluka Saša Čudić, koji je potvrdio za Nedeljnik da će ovu ideju iznijeti pred odbornike.

Ni poslije punog vijeka od Veleizdajničkog procesa, istorija nije na adekvatan način verifikovala njegov značaj, iako je riječ o procesu čiji je osnovni cilj bio obezglavljivanje srpskog nacionalnog pokreta u tadašnjoj Bosni i Hercegovini i gušenje slobodarske ideje čija ikona je bio upravo Petar Kočić. Ruku na srce, istoričari, prije svega banjalučki, bavili su se ovom temom, ali njihov rad nije naišao na zasluženi odjek što se najbolje vidi po činjenici da većina Banjalučana, bar prije pojave „gugla", nije imala pojma ko je kralj Alfons XIII.

Nedavna dodjela Zlatnog grba Banjaluke Ambasadi Kraljevine Španije u javnost je ponovo izbacila ime bivšeg španskog suverena zahvaljujući čijoj intervenciji je tadašnji austrougarski monarh Karlo V potpisao akt o pomilovanju.

 

 

Istoričari se slažu da je intervencija kralja Alfonsa XIII bila samo povod za pomilovanje, dok najveći značaj ima akcija srpskih diplomata i članova Jugoslovenskog odbora koji su internacionalizovali cijelo pitanje, kao i promijenjena slika Evrope u februaru 1917. godine kada je Vrhovni sud u Sarajevu izrekao pravosnažnu presudu u odnosu na novembar 1915. godine kada je započelo suđenje. Drugim riječima, Austrougarska je krajem 1915. godine sebi mogla da dopusti negativan odnos svjetske javnosti prema smrtnim kaznama srpskim nacionalnim prvacima, ali promjenom situacije u korist sila Antante, novi austrougarski monarh Karlo V, koji je na tronu naslijedio strogog i krutog Franju Josifa, i te kako je morao da vodi računa o negativnim stavovima međunarodne zajednice.

Profesor na Filozofskom fakultetu u Banjaluci Borivoje Milošević kaže da ne treba minimizirati ulogu Alfonsa XIII, ali da je za ukidanje smrtne kazne, odnosno internacionalizaciju banjalučkog Veleizdajničkog procesa najzaslužniji Nikola Stojanović, otvoreni protivnik Austrougarske i zagovornik stvaranja Kraljevine Jugoslavije.

"Nikola Stojanović je pred početak Prvog svjetskog rata napustio BiH i otišao u Pariz, gdje je učestvovao u stvaranju Jugoslovenskog odbora. Da je bio dostupan austrougarskim vlastima, nema nimalo sumnje da bi bio među prvooptuženima. On je tokom suđenja 'veleizdajnicima' u Banjaluci poslao pismo u kojem je na sebe i Ristu Radulovića koji je neposredno prije toga umro u rumunskom zatvoru u Aradu preuzeo punu odgovornost za ono što se 'veleizdajnicima' stavljalo na teret", objašnjava Milošević za Nedeljnik.

Cjelokupan sudski proces, uprkos veoma ozbiljnom, sistematičnom i preciznom sudskom i činovničkom aparatu Austrougarske, bio je montiran i zasnovan na veoma klimavim dokazima.

"Veleizdajnički procesi su bili svojevrstan specijalitet Crno-žute monarhije. Pored banjalučkog, u BiH je vođeno ukupno 17 veleizdajničkih procesa, a širom monarhije još bezbroj. Cilj svakog je bilo obezglavljivanje nacionalnih pokreta, a kada se govori o procesima u BiH, dovoljno je reći da su se na optuženičkoj klupi našli svi koji su nešto značili u srpskom nacionalnom korpusu u BiH, od ljekara, advokata i studenata, preko imućnih trgovaca i uglednih domaćina, do učitelja i sveštenika", kaže Milošević.

Najpoznatija imena među optuženicima bili su poznati srpski istoričar Vladimir Ćorović, zatim jedan od najomiljenijih profesora i direktora banjalučke gimnazije Vaso Glušac, potom ugledni srpski ljekar i kasnije jedan od osnivača ZAVNOBiH-a Vojislav Kecmanović, zatim Atanasije Šola, kulturni radnik i političar koji je poslije Prvog svjetskog rata bio i na čelu Zemaljske vlade BiH. Na zatvorsku kaznu u Veleizdajničkom procesu bio je osuđen i sveštenik Dušan Subotić koga su ubile ustaše 5. maja 1941. godine zajedno sa tadašnjim vladikom banjalučkim Platonom.

Progon i hapšenje srpskih nacionalnih prvaka počeo je poslije Sarajevskog atentata nakon kojega su se u zatvorima našli gotovo svi obrazovani i ugledni Srbi u BiH. Progon je kulminirao 1915. godine kada je Oskara Poćoreka na čelu Zemaljske vlade BiH zamijenio zloglasni Stjepan Sarkotić. Neke od prvih Sarkotićevih odluka bile su ukidanje Uredbe o autonomiji crkve i škole u BiH, raspuštanje skupštine, ukidanje Ustava i zabrana upotrebe ćirilice, a na njih su se nadovezale zatvaranje srpskih škola i zabrana rada srpskih društava „Narodna odbrana" i „Prosvjeta", pa čak i zabrana krsne slave.

Interesantno je da Sarkotić, gospodar BiH od 1915. do kraja Prvog svjetskog rata, nije odgovarao za zlodjela koja je počinio, a pravi kuriozitet je da ga je iz zatvora spasao Vladimir Ćorović. Naime, Sarkotić se poslije austrougarske kapitulacije uputio za Beč i na željezničkoj stanici u Zagrebu ga je prepoznala grupa studenata koja je htjela da ga linčuje. Spasli su ga žandarmi koji su ga odveli u pritvor iz koga je ubrzo pušten poslije intervencije Vladimira Ćorovića.

Banjalučki veleizdajnički proces u kojem se na optuženičkoj klupi našlo 156 Srba počeo je u novembru 1915. godine, a završio se pravosnažnom presudom Vrhovnog suda u februaru 1917. godine. Na smrt je osuđeno 16 optuženika, 83 su dobila zatvorske kazne u rasponu od dvije do 20 godina tamnice (ukupno 768 godina robije), a ostali su oslobođeni. Petorica optuženika umrla su tokom sudskog procesa.

Da se radilo o montiranom sudskom procesu i nesuvislim optužbama za veleizdaju najbolje potvrđuje to što su kao dokazi za veleizdaju korišteni i odlasci Srba iz BiH na liječenje u Srbiju, pa čak i odlasci kod rodbine na svadbe ili krštenja. U dosijeima osuđenika su se nalazili čak i njihovi školski radovi i dnevnici, pa je tako dokazom veleizdaje smatrana i rodoljubiva parola napisana u đačkoj svesci. Kao pravi kuriozitet služi činjenica da je Vladimiru Ćoroviću kao otežavajuća okolnost uzeto i to što je bio oženjen sestrom srpskog književnika i kritičara Jovana Skerlića. Pored svega toga, kao svjedoci na suđenju, čija svjedočenja su uzimana kao krunski dokazi, pojavljivali su se policijski doušnici.

U presudi Vrhovnog suda je navedeno da 16 osuđenih na smrt vješanjem „nisu vrijedni previšnjeg pomilovanja". Uprkos tome, široka diplomatska akcija i alarmiranje svjetske javnosti vođeno je uporedo sa početkom progona i brutalnim gušenjem srpske i jugoslovenske nacionalne ideje. Zahvaljujući aktivnostima Nikole Stojanovića i srpske vlade, sa Nikolom Pašićem na čelu, koja je bila u izbjeglištvu na Krfu, vijesti o suđenju su se širile svijetom i od samog početka naišle na osudu svjetske javnosti.

Kada je izrečena prvostepena presuda 22. aprila 1916. godine, i to samo dan uoči Vaskrsa, Banjaluka je dospjela u žižu javnosti i izazvala ogromno interesovanje i međunarodne reakcije. Jugoslovenski odbor i srpska vlada preko svojih diplomata upregli su sve snage da osuđenike spasu smrtne kazne. O ishodu procesa upoznati su Francuska, Španija, Vatikan, SAD, Rusija, Švajcarska, Švedska... Interesantno je da su svi upućivali na kralja Alfonsa XIII, a razlog, pored toga što je on bio u rodbinskim vezama sa Habzburzima, bio je to što je Franja Josif prije toga uvažio nekoliko njegovih molbi za pomilovanje, između ostalih za pomilovanje brata jedne od sobarica španskog monarha. Ovaj podatak iznio je ambasador Španije u BiH Huan Bosko Himenez Sorijano prilikom preuzimanja priznanja Zlatni grb od gradonačelnika Banjaluke Igora Radojičića, sa kojim je otkrio i spomen-ploču kralju Alfonsu XIII.

Iako je Austrougarska smatrana bedemom katoličanstva u Evropi, Franja Josif se oglušio čak i o zahtjeve za pomilovanje koje mu je uputio tadašnji papa Benedikt XV. Na sreću, Franju Josifa je u novembru 1916. godine na tronu naslijedio Karlo V. On je nakon izricanja pravosnažne presude u Veleizdajničkom procesu i pod ogromnim pritiskom međunarodne javnosti tražio da mu se dostavi sva dokumentacija o tom i ostalim sudskim procesima u BiH.

Papa Benedikt XV, kao i kralj Alfons XIII bili su svjesni da bi izvršenje smrtne kazne uveliko naštetilo ugledu Austrougarske kao najveće katoličke zemlje i u tome se u stvari kriju pravi motivi njihove intervencije. Na austrougarskom dvoru nisu sa simpatijama dočekali naklonost svjetske javnosti, prije svega Vatikana i Madrida kao centara katoličanstva, prema Srbima. Ipak, Karlo V je 15. marta 1917. godine donio odluku o pomilovanju. U telegramu upućenom kralju Alfonsu XIII navodi:

"Udovoljavajući Vašoj želji i iskreno radostan što mogu vršiti pravo pomilovanja, ukinuo sam šesnaestorici Bošnjaka smrtnu kaznu." Interesantno je da se u odluci ne govori o Srbima, već o pomilovanju Bošnjaka, što je na tragu stvaranja bošnjačke nacije koju je započeo austrougarski upravnik BiH Benjamin Kalaj.

Svi osuđenici na smrt kao da su predosjećali ili znali da neće završiti na vješalima, jer su prije odluke o pomilovanju, preciznije dan nakon izricanja prvostepene presude 22. aprila 1916. godine, u zatvoru u Banjaluci organizovali svečano bogosluženje i proslavu Vaskrsa. Iz tamnice su pušteni poslije završetka Prvog svjetskog rata i propasti Austrougarske.

A dio arhivske građe o Veleizdajničkom procesu izgorio je u požaru 2014. godine prilikom demonstracija u Sarajevu kada je zapaljena zgrada Predsjedništva BiH.


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.