Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Velike priče

Svedočanstvo

Matija Bećković: O Mihizu, Đilasu, Dobrici Ćosiću, sukobu Hrvata i Srba, patrijarhu Pavlu...

Značajan moment u hronologiji srpskog intelektualno-opozicionog pokreta bilo je pristupanje Matije Bećkovića siminovcima. Bećković je bio prvi intelektualac, u početku još golobradi student i pjesnik u formiranju, koji je onako "izvana", iz nekog drugog svijeta, pristupio toj inače relativno zatvorenoj grupaciji
Piše Darko Hudelist
Datum: 04/02/2018

Matija Bećković: O Mihizu, Đilasu, Dobrici Ćosiću, sukobu Hrvata i Srba, patrijarhu Pavlu...

S piscem, pjesnikom i akademikom SANU Matijom Bećkovićem jedan od svojih prvih većih razgovora imao sam 2. aprila 2009. u kafani "Tribeca" u Kralja Petra, negdje na pola puta između njegova doma na Dorćolu i mog (bivšeg) beogradskog stana u Zmaj Jovinoj. U toj smo se kafani i dalje redovito sastajali, najmanje sedam-osam puta u iduće dvije godine dana.

A bili smo zajedno i na dva izleta, iako je tamo svako išao svojim samostalnim putem, odnosno u svojoj samostalnoj režiji. Bilo je to u vinogradu Milijana Jelića u Bujačiću kraj Valjeva - vrlo inovativnoga i poduzetnoga šumadijskog vinara koji je baš u to vrijeme, prije desetak godina, bio jedno od najugodnijih iznenađenja na srpskoj vinogradarskoj sceni (koja je tada, koliko se mogu prisjetiti, doživljavala svoju renesansu, odnosno svoj nagli uzlet, otprilike po uzoru na vinarski bum u Istri, u Hrvatskoj). "Veza" između Bećkovića i Jelića bio je njihov, a onda i moj, prijatelj Dušan Mihajlović, nekadašnji gradonačelnik Valjeva i ministar policije Republike Srbije (u godini atentata na Zorana Đinđića, tj. 2003).

U Bujačiću sam, 17. oktobra 2009, napravio i zajedničku fotografiju Matije Bećkovića, Dušana Mihajlovića i Milijana Jelića, koju sam prvi put objavio u "Mom beogradskom dnevniku" iz 2012. Valjevo, u neku ruku, možemo smatrati Bećkovićevim zavičajem - naravno, ne u doslovnom smislu riječi - jer je upravo u tom gradu, počevši od školske godine 1955/1956, on pohađao višu gimnaziju. A tamo se i upoznao s budućim prvim čovjekom toga grada, Dušanom Mihajlovićem, s kojim je (mnogo godina) kasnije i politički sarađivao.

"Ja sam, na neki način, Valjevac", rekao mi je Matija, "došao sam u Valjevo kao dečak, u Valjevu sam išao u gimnaziju i u njemu proveo svoje najlepše dane. Sva četiri razreda više gimnazije, do mature."

Inače, teško je reći što je pravi Bećkovićev zavičaj. Matija je Srbin crnogorskih korijena (djed po ocu poreklom mu je iz Rovaca) ali je rođen u Senti, dakle u Vojvodini, 19. novembra 1939. Tu je njegov otac, tadašnji oficir Jugoslovenske vojske, bio - u samo predvečerje Drugoga svjetskog rata - na službi. Majka mu je pak bila iz Kanjiže, gradića nedaleko od Sente, na krajnjem sjeveru Vojvodine.

U ratu je Matijin otac, Vuk Bećković, bio, u Crnoj Gori, komandant Rovačkoga četničkog bataljona te, kao takav, jedan od komandanata vođe crnogorskih četnika Pavla Đurišića. "To je u svakom slučaju", kazao mi je Matija, "obeležilo moj život, što sam bio sin četničkog komandanta. Svi su krili šta su im očevi, a ja to nisam mogao da sakrijem i dugo sam tako slovio (Matija je ovdje mislio na period svog školovanja - prim. aut.) kao jedini četnički sin."

Matijin otac Vuk je skončao na kraju Drugoga svjetskog rata, dakle kada je Matiji bilo pet-šest godina, tako da je Matija praktički odrastao bez oca. "Moj je otac", rekao mi je, "završio, verovatno, ili u Jasenovcu, gde je on kao jedan od Đurišićevih komandanata mogao završiti, ili se nekako tu izvukao i stigao do Slovenije, gde je u tim masovnim pogubljenjima, bez znaka i ikakve potvrde, ostao bez groba i vođen kao nestao. Poginuo je 1945. Nema ni groba ni ništa, kako se kaže - 'ni groba, ni mramora'. A majka mi je umrla 1985, u svojoj 72. godini."

Matija Bećković i Žika Stojković
Matija Bećković i Žika Stojković

 

 

Najdramatičniji trenutak u najranijoj (ili "nultoj") fazi života Matije Bećkovića dogodio se kad je on još bio u majčinu trbuhu. Ovako mi ga je opisao, za našega drugog susreta i razgovora u "Tribeci", 19. juna 2009:

"Ja sam se rodio na 29. novembar. Ali 29. novembar je postao slavan nekoliko godina posle mog rođenja (ovdje Matija aludira na budući Dan Republike - prim. aut.) - a to je, zapravo, bio Sv. apostol Matej (po julijanskom kalendaru - prim. aut.). Kad je moja majka bila u trudnoći, ubio se njen brat, moj ujak, koji je bio komunista, pa je kao komunista bio hapšen, saslušavan i maltretiran. Bio je pitomac u Vojno-tehničkom zavodu u Kragujevcu, a onda je otišao u vojsku i u vojsci je izvršio samoubistvo, tako da je moja majka bila u košmarima i košmarnim snovima, jer je mnogo volela tog svog brata, koji je to uradio u svojoj 20. godini. E sad, negde pred porođaj ona je sanjala, kako je govorila, da je neki Mađar krenuo da je udari nožem u stomak, ali da je moj tada već pokojni ujak stavio ruku na njen stomak i rekao tom Mađaru: 'Nemoj, tu je Matija!' A njoj je rekao: 'Slušaj, ti ćeš roditi sina i daćeš mu ime Matija!' To je bio njen san. I kad sam se ja rodio, em sam se rodio na Sv. apostola Mateja, em sam dobio to ime. Moj je otac imao svoga kuma, zemljaka, koji je bio ovde žandarmerijski oficir, zvao se Jovan Vuković, koji je došao da mene krsti. On je stigao u Sentu da me krsti, rekavši da treba da se zovem kao jedan od mojih dedova koji nije imao dece - Radovan. Ali majka je rekla: 'Ne, on će se zvati Matija!' Insistirala je da ili ćemo menjati kuma ili ću se ja zvati tako kako je rekao već moj pokojni ujak. To je bila neka vrsta zaveta."

Tokom svog djetinjstva, dječaštva i odrastanja Matija Bećković je bio pravi nomad. Osnovnu školu završio je u Veljem Dubokom, kraj Kolašina; prvi razred niže gimnazije u Kolašinu, drugi razred gimnazije u Slavonskom Brodu, dakle u Hrvatskoj; onda se vratio u Kolašin, da bi od 1955. višu gimnaziju pohađao u Valjevu. Kao učenik 6. razreda gimnazije, u Valjevu, Matija je dobio prvu nagradu za najbolji pismeni zadatak u SR Srbiji. Nagrada je imala i svoju finansijsku težinu, u visini od 15.000 tadašnjih dinara.

"To je bilo", kaže Matija, "kao sad, recimo, hiljadu i po evra. Znači, ja izlazim na binu u svečanoj sali, direktoru škole drhti glas od radosti, neki čovek iz Beograda drži govor i daje meni tu kovertu - a moj drug, neki Gudonja, viče meni: 'Prebroj lovu!' Obasjan reflektorima, idem kući, kod svoje tetke i tetka; oni su stanovali u Valjevu u jednoj baraci, montažnoj kući, koju je tetak dobio od građevinskog preduzeća u kojem je radio. I onda to popodne idem s tetkom, s tim silnim parama, u trgovinu. U šoping! I kupujem svoj prvi sako. Došao sam u njemu u Beograd (1959, na studije - prim. aut.), u tom kariranom sakou. Mislim, neki 'Varteks', najbolje što je tada moglo da bude. Ali ja kupim i pantalone, i cipele, i još nešto, a tetka mi kaže: 'Da kupimo i tetku jednu košulju, biće mu milo!' Kupimo i tetku košulju, i još ostane... I ja sam tako bio oglašen za pesnika, i tu u Valjevu već počnem da u 'Mladoj kulturi' objavljujem svoje prve pesme..."

Kao pjesnik početnik, Matija Bećković je već u Valjevskoj gimnaziji prvi put čuo za živu legendu zvanu "Borislav Mihajlović Mihiz", s kojim će kasnije, u Beogradu, postati nerazdvojan prijatelj i saradnik. Na moje pitanje koja je bila njegova prva slika ili vizija o Mihizu i ko mu je prvi išta rekao o njemu, odgovorio mi je:

"Ima u Valjevu pesnik, on je tu i sada, koji se zove Petar Pajić. Taj Petar Pajić je malo stariji od mene, tada je već bio na studijama. I on meni kaže: 'Ima jedan Mihiz, on je sveštenički sin, ima punu svoju kuću ikona!' A ikona je tada bila proskribovana stvar, nije bilo strašnije diverzije od toga. Tako da ja zapamtim Mihiza po tim ikonama, i po tome da mu je otac (Gojko Mihajlović - prim. aut.) sveštenik."

A kad je, 1959, upisao Filološki fakultet u Beogradu, te, napokon, postao Beograđanin, Matija Bećković je imao prilike Mihiza upoznati i izbliza. To jest - uživo. I ne samo Mihiza nego i ostale pripadnike najvažnije i najutjecajnije intelektualne skupine ili klana u Srbiji, "siminovaca", s njihovim mentorom, književnikom Dobricom Ćosićem na čelu. To je bio vrlo značajan moment u hronologiji srpskoga intelektualno-opozicionog pokreta u SR Srbiji - pristupanje Matije Bećkovića siminovcima. Bećković je bio prvi intelektualac, u početku još golobradi student i pjesnik u formiranju, koji je onako "izvana", iz nekog drugog svijeta, pristupio toj inače relativno zatvorenoj grupaciji. Uz napomenu da je bio mnogo mlađi od njih. Siminovci su mahom generacija 1922, a on je rođen 1939 - dakle bio je od njih mlađi 17 godina.

"Prvo sam", rekao mi je Matija, "upoznao Mihiza, Žiku Stojkovića i Dejana Medakovića (dakle, nekadašnji trio iz Karlovačke gimnazije, u periodu 1937-1941 - prim. aut.), a malo kasnije i Dobricu Ćosića. Ličili su mi na neku opozicionu grupu. I ono što me je zbližilo s njima bio je taj element da mi pripadamo nekoj građanskoj, poraženoj, tradicionalnoj, monarhističkoj, reakcionarnoj, opozicijskoj grupi. Siminovci su bili jedini građanski intelektualci, opozicioni, na koje je čovek mogao da se osloni, i da ih na neki način smatra svojim istomišljenicima, protivnicima režima, antikomunistima. I gospodom, znate... Svi su oni bili vanpartijci (osim, naravno, Dobrice Ćosića - prim. aut.), svi su bili iz takozvanih boljih porodica, bili su obrazovani, poštovali su neke klasične tradicionalne demokratske kulturne vrednosti, bili su uz to tretirani kao nacionalisti... To su ljudi zaslužni za autonomiju umetnosti i, što se kaže, oduzimanje umetničkog stvaralaštva iz nadležnosti političke policije. Nema nikog koga nisu branili ko je bio gonjen... Da, upoznao sam i Miću Popovića. On je bio oličenje plemenitog čoveka; pametnog, požrtvovanog prijatelja. Moja su deca mene pitala: 'Je li, da li je taj Mića stvarno tako dobar kao što izgleda?'"

Prva velika politička afera u kojoj je Matija Bećković, kao pjesnik i umjetnik, aktivno sudjelovao bila je ona nezapamćena frka oko srpskog Predloga za razmišljanje, koji su srpski književnici, s Borislavom Mihajlovićem Mihizom na čelu, sastavili, u martu 1967, kao svoj prkosni odgovor na hrvatsku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Bio je to prvi žešći sukob između Hrvata i Srba u Titovoj SFR Jugoslaviji - ovaj put, za početak, na području jezika. Hrvati su istupili s inicijativom da se hrvatski jezik odvoji od tada službenog srpsko-hrvatskog (ili hrvatsko-srpskog) jezika, a Srbi su, kao tuk na utuk, odgovorili: može, ali pod uslovom da i unutar SR Hrvatske Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na svoj autohtoni, srpski jezik (što je, naravno, podrazumijevalo i afirmaciju ćirilice u hrvatskim školama). Predlog je potpisalo oko 45 srpskih književnika, a Matija je bio jedan od potpisnika; kako mi je rekao, i jedan od skupljača potpisa, na Skupštini književnika Srbije, 19. marta 1967. On mi je tu epizodu, kao jedan od insajdera i protagonista, ovako opisao:

"Predlog je pisan u redakciji Prosvete, gdje je Mihiz radio kao urednik, dok je direktor Prosvete bio Antonije Isaković. Jedan od urednika Prosvete, Petar Džadžić, rekao je na jednome partijskom sastanku: 'Autor Predloga je Mihiz!' Ali ja mislim da su tu i drugi dosoljavali. Mihiz je napisao osnovni tekst, ali su onda takoreći svi iz te redakcije učestvovali: i Isaković, i Džadžić, i još neki... I Mihiz je posle te afere otpušten iz Prosvete. To jest - isterali su ga. Reakcija vlasti na potpisnike Predloga bila je brutalna. I onda su neki, u strahu, povlačili potpise. Prvi put je tada ta tehnika bila uvedena - da se povlače potpisi. I ti koji su povukli potpise nikad se više nisu oporavili. Jedan od njih bio je Vasa Popović, naš satiričar, reporter. A ko se iole držao, taj je ostao živ!"

Na moje pitanje kakve je posljedice on osobno snosio, kao akter priče o Predlogu za razmišljanje, Bećković mi je odgovorio:

"Bio sam nakon toga pod nekim teškim embargom. Osam godina nisam mogao objaviti nijednoga slova, da se nigde moje ime ne pojavi! Bio sam po tim listama koje su se pravile - tzv. sistem razređenog vazduha! Mislim da sam od Mihiza čuo taj izraz. A to je otprilike: da vas drže potopljene pod vodom, dok ne vide da ćete se ugušiti, pa vas onda izvuku, pa malo udahnete, onda vas opet vrate... Bili smo ozloglašeni, s tom hipotekom Predloga za razmišljanje. Tu se već prvi put govorilo: to su nacionalisti. Osim toga, skinuli su me iz novina, s televizije i tako dalje, i onda sam ja počeo pisati te svoje poeme (Bećković je ovdje konkretno mislio na svoju ponajbolju zbirku pjesama "Međa Vuka manitoga", objavljenu 1976, za koju je Dejan Medaković u svom dnevniku "Dani, sećanja" napisao da je on, Matija, "primetno srećan" što mu je ta zbirka ugledala svjetlo dana - prim. aut.). Da su me držali na televiziji i u novinama, ja to nikad ne bih napisao. U kreativnom smislu, bile su to moje dobre godine. Pisao sam, a nekako je i umetnost tada imala veliki odjek. Sad je, recimo, to pokošeno, pomrlo, nestalo i dotrajalo, a tada ne, to je sve bilo tu u punoj snazi, to se mnogo u to vreme čitalo..."

M. Đukanović, M. Bećković, B. Pekić 1989. godine
M. Đukanović, M. Bećković, B. Pekić 1989. godine

 

 

Bećković mi je međutim - kada je riječ o Predlogu za razmišljanje - izložio i jednu svoju tezu koja se ni u ovo današnje vrijeme ne može previše često čuti u srpskoj (kao ni široj) javnosti. On smatra da je pozadina Predloga mnogo dublja i kompleksnija nego što se obično misli. Ovako mi je rekao:

"Meni se činilo da su ovi naši srbijanski političari, Petar Stambolić i društvo, hteli da nateraju Hrvate da se oni tamo revanširaju istom merom, pa da nasrnu na svoje potpisnike (tj. na potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika - prim. aut.). Međutim, nesrazmer je bio ogroman, u tom smislu što je ovde potpisalo, mislim, 45 ljudi, a u Hrvatskoj sve institucije i sve najkrupnije ličnosti. Znači, meni se čini da je Vladimir Bakarić (u to vrijeme najmoćniji političar u Hrvatskoj - prim. aut.) odbio tu vrstu ponude, da je on njih otkačio u smislu neke simetrije, 'mi ćemo pa onda i vi', jer je njemu bilo jasno da tih 45 u Srbiji, da ih sve pobiju, za Srbiju ne znači ništa! Znači, ovde su bili spremni nas sve da pobiju, ne bi li naterali Hrvate da nešto slično učine sa svojima. Ovde su nasrtali svim silama, i da su Hrvati tako uradili sa svojima, mi ovde ne bismo ostali živi. Ali samo distanciranje Hrvata od te simetrije i ponude nas je polako spasavalo u tom smislu da se ne dovede do kraja ta odmazda."

Te iste godine kada je nastao Predlog za razmišljanje, dakle 1967, Matija Bećković se upoznao s Milovanom Đilasom, tada najpoznatijim jugoslovenskim političkim disidentom (koji je te godine bio definitivno pušten iz zatvora). Kao što je to Dobrica Ćosić zabilježio u svojim "Piščevim zapisima", on i Bećković su neko vrijeme svake subote, gotovo ritualno, posjećivali Đilasa, u njegovu stanu u Palmotićevoj, i tamo vodili vruće političke razgovore. "Đilasu", rekao mi je Matija, "nije bilo mrsko da sluša kada se ja ostrvim na Tita s raznim čudima i dosetkama, ali nije hteo da dovodi samog sebe u pitanje. Jedan od njegovih kaprica bio je da mi nekako dokaže da je Tito bio najbolji izbor u ono vreme..."

Jedna od opipljivijih koristi koju je Bećković imao od poznanstva s Đilasom bila je i činjenica da je Đilas bio pretplaćen na "Glas Koncila", najtiražniji i najutjecajniji list Katoličke crkve u Hrvatskoj (uređivao se na Kaptolu, preko puta zagrebačke katedrale). Đilasa, kao ateista, ta literatura nije odviše zanimala, a za Bećkovića, koji je deklarirani vjernik, uz to vrlo blizak najužem vrhu Srpske pravoslavne crkve, to je bilo i te kako zanimljivo i intrigantno štivo. I Đilas mu je pojedine primjerke "Glasa Koncila" davao na čitanje. Matija mi nije zatajio da su ga najviše oduševljavali redakcijski komentari glavnog urednika GK-a don Živka Kustića, koji su redovito, u svakom broju, izlazili na 2. stranici tih novina. Štoviše, kazao mi je, bilo je to daleko bolje i inspirativnije od bilo čega što se u to vrijeme moglo pročitati u bilo kojemu glasilu SPC.

"Primetio sam", rekao mi je Bećković, "da je to čitav sprat iznad komentara koji su izlazili u našem 'Pravoslavlju'! I da su svi ti (Kustićevi - prim. aut.) tekstovi potkrepljeni upravo prepoznavanjem biblijskih motiva i istina u savremenim događajima, u svakodnevnim aktuelnostima. Tako, kad je on (Kustić - prim. aut.) govorio o ratu, o pomirenju, o slobodi, o tim raznim temama, povodom nekog aktuelnog događaja, on bi uvek našao za to primere u raznim knjigama, ovim i onim, iz Svetog pisma. Ali to je toliko bilo živo, i toliko nije bilo prašnjavo, nego se u stvari videlo kako ta reč živi do današnjeg dana! To sam zapazio, i često se događalo da izrežem taj uvodnik, pa ga dam ovima svojima - Atanasiju (Jevtiću), Amfilohiju (Radoviću), Irineju i ostalima: 'Čitajte to, i zašto mi pričamo neku priču koja nikad nije povezana s današnjim danom?' Jedini koji se pojavio posle, koji je imao taj dar, to je Atanasije Jevtić. On je vladika umirovljeni hercegovački. On je veliki znalac i ume da čita Bibliju kao neku najaktuelniju knjigu, i da u toj jednačini te ikseve i ipsilone zamenjuje živim ljudima iz telefonskog imenika."

Kad sam već kod te teme, ne bi bio red da prešutim da mi je Dobrica Ćosić, u jednome od naših razgovora iz 2010, rekao da je i Žika Stojković također izrezivao neke Kustićeve članke iz "Glasa Koncila". Kustiću (koji je umro 2014, iste godine kad i Ćosić) bilo je neizmjerno drago kad sam mu to prenio. (U to vrijeme, 2010, bio sam neka vrsta "poštara" između Ćosića i Kustića, ali o tome jednom drugom prigodom.)

Tijekom naših susreta i razgovora iz 2009. i 2010, Matija Bećković mi je ispričao nekoliko prvorazrednih anegdota o Mihizu, Žiki Stojkoviću i ostalim siminovcima, kao i o još nekim ličnostima iz intelektualnog i političkog života Srbije i Jugoslavije, sedamdesetih i osamdesetih. Prepričat ću za ovu prigodu dvije.

Prva je rekonstrukcija jednog razgovora između Mihiza i Đilasa, kojemu je Bećković bio svjedok. Matija mi je to ovako interpretirao:

 

"Poslednja decenija Đilasovog života (Đilas je umro 1995 - prim. aut.)... Bili smo Mihiz i ja kod Đilasa. Mihiz je tvrdio da Tito nikad u životu nije pročitao nijednu knjigu, da uvek na onim fotografijama drži neku enciklopediju, i nikad nema neku malu knjižicu u ruci nego je uvek na 3870. stranici nekog sveznanja, a da nikad nije pročitao ništa od toga.

A Đilas je govorio: 'Pa nemojte, Mihiz, pročitao je!' - 'Nije pročitao.' - 'Pročitao je...' Onda Mihiz pita koju knjigu je pročitao. 'Evo', kaže Đilas, 'pročitao je moju.' A Mihiz kaže: 'Da li ćete meni dopustiti da vam ja ispričam kako je to bilo?' Dakle, da on ispriča Đilasu kako je to bilo da je Tito pročitao - odnosno da nije pročitao - njegovu knjigu. Đilas kaže: 'Hajde ispričajte.'

Mihiz kaže: 'To je bila ona knjiga o Njegošu, što ste je napisali protiv Isidore Sekulić (riječ je o knjizi "Legenda o Njegošu", objavljenoj 1952, koja je tada jako uvrijedila posebno Žiku Stojkovića, zbog toga što se Đilas u njoj žestoko, i to kao vlastodržac, okomio na njegovu mentorku iz studentskih dana Isidoru - prim. aut.)? Đilas kaže: 'Tačno.' Kaže Mihiz: 'I vi ste mu tu knjigu dali?' Đilas kaže: 'Da.' - 'I napisali ste mu posvetu?' - 'Da.' - 'I to nije bila neka neuobičajena posveta nego ste naprosto ispisali sve one čiste, bele listove na početku knjige?' Đilas kaže: 'Da.' Kaže: 'Hoćete da vam ispričam otprilike šta ste u toj posveti napisali?' - 'Hajde, recite.' Napisali ste: 'Dragi druže Tito, poklanjam vam ovu knjigu sa željom da ako nađete vremena, pored svojih velikih obaveza u vođenju našeg društva u spoljnoj i unutrašnjoj politici, voleo bih da je pročitate i da mi kažete svoje mišljenje. S poštovanjem, ljubavlju i odanošću...'

Kaže Đido: 'Manje-više tačno.' Kaže Mihiz: 'I razume se, prolazile su nedelje i nedelje, a on ništa nije govorio?' Kaže Đilas: 'Tačno.' - 'A onda je kroz neko vreme bio neki veliki državni prijem?' Kaže Đilas: 'Da.' - 'I on vam i dalje ništa nije govorio?' - 'Tačno.' Kaže: 'A onda ste ga vi pitali?' - 'Jeste.' - 'Vi ste ga pitali da li je pročitao vašu knjigu i da li mu se sviđa?' Kaže: 'Tačno.' - 'I on je rekao da ju je pročitao i da mu se veoma sviđa?' Kaže Đilas: 'Da.' Kaže Mihiz: 'I vi ste iz toga zaključili da je on čita?'

I Đilas je Mihizu aplaudirao i rekao: 'U velikoj ste formi, prihvatam celu tu verziju kao svoju!'"

U drugoj je anegdoti riječ o tome kako je Žika Stojković pokretao mnoge važne peticije, u Beogradu i Srbiji, i organizirao raznorazne intelektualne, nerijetko i polemičke razgovore kod patrijarha Pavla, u Srpskoj patrijaršiji. Poenta je u tome da se (gotovo) ništa od toga ne bi dogodilo bez Žikina podstreka i angažmana, ali kad bi se stvar zakuhala i došla do svog vrhunca, on bi se uvijek povlačio u pozadinu, tj. sjedao na začelje, praveći se da s tim nema apsolutno ništa. Bećković:

"Nema nijedne peticije, takoreći, da je Žika nije zakuvao. Ali što je bilo najinteresantnije u celoj toj priči, on, koji prvo napiše tekst, koji dođe na tu ideju, počne zvati ljude i skupljati potpise, onda on ili počne izbegavati da potpiše, ili se potpiše inicijalima, ili se potpiše poslednji! To je bila njegova taktika. On je imao tu vrstu pozicije. Pod vidom neke skromnosti ili nepridavanja sebi značaja, on je u stvari davao sebi najveći značaj. Recimo, kad su se u Patrijaršiji skupljali tamo nekakvi intelektualci, kod patrijarha Pavla, u toku prošle decenije (Matija je ovdje mislio na devedesete - prim. aut.) - on sve to organizuje. I to ovako. Prvo kaže kako bi bilo dobro da Pavle pozove izvestan broj ljudi, da se prodiskutuje neko pitanje. Onda Pavle pristane, onda Žika odredi koji bi to ljudi mogli biti, onda sve te ljude pozove, onda se svi mi tamo skupimo u nekoj kancelariji, onda on sedne na začelje i onda, ako nešto progovori, kaže: 'Vaša Svetosti, hvala vam što ste došli na ovu ideju, da nas zovnete, da zovnete sve ove ljude koji su se odazvali, pa ste i mene uključili u tu stvar!' Tako da cela stvar izgleda kao da je pala s neba. Inače, pre tog Žikinog angažovanja nije ni bio običaj da se kod patrijarha Pavla skupljaju ti svetovni ljudi na neke razgovore..."

Bećković mi je također posvjedočio kako je Stojkovićevo poznanstvo s Pavlom počelo s velikom monografijom "Zadužbine Kosova" iz 1987, dakle još u ono vrijeme kad je Pavle bio episkop raško-prizrenski. U uređivačkom odboru te monografije bio je i sam Matija. "Ja sam za tu knjigu", rekao mi je, "uredio poeziju o Kosovu. Pavle je bio predsednik uređivačkog odbora, on je osigurao i sredstva za to. Žika je bio neumoran i stalno je dolazio kod njega, s novim idejama, a tražio je i pare na pozajmice, i ovaj (Pavle - prim. aut.) mu je davao od svoje penzije. 'Dobro, imam ovoliko!', kaže Pavle Žiki. Nije to Žika tražio za sebe nego za razne projekte. A Pavle mu da pare i kaže: 'Imam, toliko mogu da dam, vratićete jednog dana...'"

U nastavku teksta posvetiću nešto veći prostor događaju za koji mi je sam Matija Bećković rekao da mu je u životu bio "najveći" - barem kada je riječ o književnim večerima i tribinama (a on ih je doživio valjda i nekoliko stotina). Bila je to književna večer devetero srpskih pisaca, članova Udruženja književnika Srbije, u Islamu Grčkom, kraj Zadra, 6. maja 1971. Dakle u godini koja je u Hrvatskoj ostala u pamćenju kao "hrvatsko proljeće".

Uvreženo je mišljenje da je te godine postojao samo hrvatski nacionalni pokret, a da su Srbi - tj. srpski intelektualci i opozicijski političari - bili, više-manje, pasivni. Međutim, to nije tačno. Mnogo se toga te godine dogodilo i u Srba, tj. u srpskoj režiji. Primjerice, Dobrica Ćosić je baš te godine svojim, kako mi je rekao, "izbornim inženjeringom" uspio maknuti partijskog poslušnika Velibora Gligorića s funkcije predsjednika SANU te na tu dužnost instalirati svog prijatelja, fizičara Pavla Savića - koji je, iako titovac, akademicima SANU davao mnogo veću slobodu od svog prethodnika (što će, dugoročnije gledano, omogućiti stvaranje neophodnih temelja za nastanak Memoranduma SANU, tijekom osamdesetih).

Bećković sa Žikom Stojkovićem, u pozadini Dobrica Ćosić
Bećković sa Žikom Stojkovićem, u pozadini Dobrica Ćosić

 

 

Isto tako, u proljeće 1971. bili su od povijesne važnosti polemički i buntovnički istupi Žike Stojkovića i Mihaila Đurića na beogradskim tribinama protiv ustavnih amandmana, u predvečerje donošenja novog (znatnim dijelom konfederalnog) Ustava SFRJ, onoga iz 1974.

A u maju 1971. dogodilo se prvi put u povijesti da Srbi u Hrvatskoj - i to oni u Ravnim Kotarima, u okolici Zadra - mogu u svojemu kraju, u blizini svojih kuća i ognjišta, gledati i slušati (a onda s njima i razgovarati) žive srpske pisce, članove Udruženja književnika Srbije, od kojih je većina već tada bila anatemizirana kroz etiketu "srpski nacionalisti". Bili su to: Dobrica Ćosić, Borislav Mihajlović Mihiz, Antonije Isaković, Dragoslav Mihailović, Desanka Maksimović, Duško Radović, Matija Bećković, Miodrag Bulatović i Brana Crnčević. Tu je književnu tribinu organizirao Pododbor Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" iz Zadra.

Tragove o tom događaju našao sam u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, ali i u jednome Mihizovu intervjuu beogradskoj "Dugi" u novembru 1990, dakle u vremenu koje je neposredno prethodilo (nažalost ratnom) raspadu Jugoslavije. Mihiz je u tom intervjuu istaknuo da je to bilo "prvi put da srpski pisci dolaze kod Srba u Hrvatskoj", da se to dogodilo u veoma užarenoj i eksplozivnoj atmosferi "hrvatskoga proljeća", da je tih dana, početkom maja 1971, u Zadru trajala "nedelja hrvatske kulture", na kojoj su gostovali Vice Vukov, Šime Đodan i Vladimir Veselica, te da je gostovanje srpskih pisaca u Ravnim Kotarima bilo zapravo neka vrsta kontrapunkta svim tim događanjima u kojima su u glavnoj ulozi bili Hrvati, tj. hrvatski intelektualci. Najvažniji je podatak u svemu tome taj da je književna večer srpskih pisaca, po prvotnim planovima, trebalo da se održi u Zadru, ali kada su to vlasti zabranile, organizator je tu tribinu u hipu "premjestio" u selo pokraj Zadra Islam Grčki, poznato kao srpski kraj u kojem se nalaze vrijedni kulturno-historijski spomenici srpskog naroda u Hrvatskoj - kula narodnog junaka Stojana Jankovića i grob velikog pisca i mještanina Islama Grčkog Vladana Desnice.

Mihiz je u intervjuu "Dugi" napomenuo da je i za njega ta književna večer bila "najuzbudljivija u mom životu". Održana je, kako je rekao, "pred nekoliko hiljada zanemarenih, zaboravljenih, u planini ostavljenih Srba". A uzbuđenje koje je toga dana vladalo među tim Srbima, Mihiz je ilustrirao riječima: "Uzbuđenje je bilo toliko da mi je jedan pukovnik u rezervi, koji je bio i jedan od organizatora - rekao: 'Druže Mihiz, sad ako se dogovorimo, možemo ih (te Srbe koji su, po Mihizovim riječima, "silazili s planina" na književnu tribinu u Islamu Grčkom - prim. aut.) poslati po oružje pa da noćas zauzmemo Zadar!'"

A evo kako mi je to opisao sam Matija Bećković, jedan od sudionika tog jedinstvenog događaja, u jednome od naših razgovora koje smo, potkraj dvehiljaditih, vodili u "Tribeci", u Kralja Petra:

"Bilo je lepo vreme. Mislim, proleće. Bili smo lako obučeni. Naš domaćin bio je nekadašnji oficir JNA Momčilo Kosović, sada u penziji, i ovi ljudi okupljeni oko 'Prosvjete', koji su pozvali jednu grupu srpskih pisaca na to književno veče u Zadru. Tu su bili: Desanka Maksimović, Dobrica Ćosić, Lule Isaković, Miodrag Bulatović, Duško Radović, Brana Crnčević, Mihiz, ja... Ista vojska koja je učestvovala i u Predlogu za razmišljanje iz 1967, iako se Dobrica Ćosić tada ograđivao od nas. I ja sam bio u toj vojsci... Znači, mi stižemo avionom u Zadar. I oni su nas dočekali, na aerodromu: taj Momčilo Kosović i ljudi iz 'Prosvjete'. I saopštili su nam da je nastala velika frka, da je književno veče u Zadru zabranjeno, nego da ćemo to književno veče održati u Ravnim Kotarima, kod kule Stojana Jankovića, odnosno groba Vladana Desnice. Zadar je tada bio sav u plakatima, nešto je bilo, neka proslava Matice hrvatske. To je bilo u glavnim salama u Zadru. Tu su bili i Veselica, i Đodan..."

Na moje pitanje zašto je gostovanje srpskih pisaca premiješteno, u nastaloj napetoj situaciji, baš u Islam Grčki, Bećković je odgovorio:

"Oni, u stvari - Srpsko kulturno društvo, ili bilo kakva srpska organizacija - nisu imali u Zadru nijednu prostoriju, gde bismo mi mogli držati književno veče, ili gde bi nas oni mogli dočekati. Za mene je to bilo frapirajuće - da oni, zadarski Srbi, za tolike vekove, kako tvrde da su tu, nisu imali ni jednu jedinu prostoriju. Nijednu. Crkva je tada bila mrtva, nije postojala. Tako da su nas prvo odvezli na samu periferiju Zadra, gde je bila neožbukana, tek zidana kuća nekog pukovnika JNA, verovatno već tada u penziji, mislim da se prezivao Popović, gde smo popili kafu i vodu. Onda su nam oni rekli da ćemo mi odatle raznim automobilima da se prevezemo u Islam Grčki."

Na moje potpitanje je li upravo taj Popović bio onaj pukovnik koji je, po Mihizovoj interpretaciji u "Dugi", izrekao onu čuvenu rečenicu o (mogućem) osvajanju Zadra, i to uz pomoć oružja, Matija je odgovorio potvrdno, kazavši:

"Sto posto. Sto posto se moglo, recimo, tu reći: 'Ajde sad, postrojite se i postavite granice!' Bila je dijafragma dignuta, jedna duša sve to drži, sve je to bilo napeto..."

Što se dalje događalo, Matija mi je ovako opisao:

"Mi smo krenuli kroz šumu uz brda ka Ravnim Kotarima. Pored sve 'velikosrpske hegemonije i diktature', mi smo bili prvi pisci, srpski, koji su tamo došli. Nikad se u istoriji te 'hegemonije' tako nešto nije dogodilo. I već su na drveću, usput, bili plakati za to književno veče, i to je ličilo kao da idemo na neku slobodnu teritoriju! To je bio moj prvi i jedini dolazak u taj kraj. To je jedan od mojih najživljih, najupečatljivijih doživljaja uopšte..."

Dalje?

"Ljudi su se kretali kroz šumu, ti naši budući slušaoci na književnoj večeri. Publika pozvana na to književno veče krenula je sa svih strana iz tih obližnjih sela, u punom sastavu, tu je deda, baba, sin, snaha, deca... Porodice. A kao jedinu i dopuštenu srpsku oznaku oni su nosili zastave Crvene zvezde, a po bukvama su bile iscrtane petokrake. Kao znak protesta i kao nešto proskribovano... Za to književno veče oni su se doterali najbolje što su mogli, tako da je to bilo kao, recimo, na nekim saborima: bele košulje, deca, vode decu, idu u nekom redu i poretku na neko slavlje ili na neki skup, svečani, crkveni, društveni, već šta je tu bilo, da slušaju pesme..."

A kako je bilo u samom Islamu Grčkom, kod kule Stojana Jankovića? Bećković:

"Stižemo mi tamo, u to selo, i tu se pojavljuje jedan guslar, omanji čovek, pravi guslar, sa guslama u krilu, i on peva, ništa drugo nego pesmu 'Ropstvo Janković Stojana'! Mi sednemo, i on sedi tu i peva: 'Kada Turci Kotar zapališe, zarobiše Janković Stojana i Iliju (brata Stojanovog)'... Stojan Janković je neki naš Odisej. U toj pesmi on se vraća kući, ženu mu prose, on zatiče majku u vinogradu, ona 'kosu reže a vinograd veže, i suzama lozicu zaliva i spominje svog Stojana sina: Oj Stojane, jabuko od zlata, majka te je već zaboravila, snahe Jele zaboravit neću, snaho Jelo, nenošeno zlato...' I tu se događaju te neke analogije..."

Šta je bilo nakon toga?

"U tom prostoru gde su i Stojanovi dvori, tu je i osnovna škola, mislim da se zove 'Simo Matavulj'. Simo Matavulj je bio učitelj u tome mestu, a po zidovima te škole su parole iz 1945. godine: 'Ostvarit ćemo petogodišnji plan', 'Živjela Crvena armija', prebrisano Staljin, viri, Tito, ali sve je to petrifikovano za vreme odmah iza rata. I sad se tu napravila jedna tribina, i na toj tribini smo se mi pojavili; ovi su nas pozdravili i predstavili, govorili su da je tu bilo oko deset hiljada ljudi. Koliko ima tamo ljudi, toliko ih je bilo. Bilo je to na poljani, između dvora i škole. Kasnije je to izašlo u novinama, i CK je to odmah osudio. Mi u Francuskoj 7 smo objašnjavali gde smo bili i šta smo doživeli..."

Koji je bio najsnažniji i najupečatljiviji trenutak te nesvakidašnje književne večeri? Bećković:

"Slušaoci, publika, oni su znali sve te pisce. Najveći doživljaj koji sam ja ikada imao na jednoj književnoj večeri, to je kad je Desanka Maksimović, najstarija među nama, recitovala svoju pesmu 'Krvava bajka'. I onda se desilo da je ona govorila jedan stih, a publika drugi. Tako da ona kaže: 'Bilo je to u nekoj zemlji seljaka', a celi taj zbor kaže: 'Na brdovitom Balkanu.' Desanka: 'Umrla je mučeničkom smrću', a oni kažu: 'Četa đaka u jednom danu.' Desanku su znali napamet. A onda smo mi čitali odlomke iz svojih knjiga, poneko je nešto rekao, to su bile ovacije. Ja sam čitao iz ovih svojih poema 'Reče mi jedan čoek', pisano na dijalektu Rovaca. I na kraju, ja sam se njima obratio sa 'braćo Crnogorci', jer su oni svi ličili na te brđane, i govore sličnim jezikom kao i svuda što se na toj nadmorskoj visini govori. Slični ljudi i običaji, jezik, život, pogled na svet... Pomešali smo se s tim ljudima, ja sam tu sreo ljude koji su iz Crne Gore, iz mog kraja, koji žive tu, koji žive u Zadru..."

A što se dogodilo na samome kraju? Matija:

"Posle se sedilo oko kule, budući da ispod same kule ima jedan izvor i neka livada, i na toj livadi smo mi sedeli s tim raznim ljudima, upoznavali se, pričali slične priče... E sad, to je sve bilo impozantno u smislu što je tu stvarno tvrđava, što je tu stvarno kula, što je tu stvarno tamnica, što je tu sahranjen Stojan Janković, što nije ništa fantazija... Ja sam to citirao u svojim knjigama. To je jedna od najstrašnijih rečenica koje sam ja čuo, a to je da je Vladan Desnica Mihizu i još nekom ko je s njim bio, možda Žika Stojković, oni su uređivali u Matici srpskoj 'Sto godina srpske književnosti', i onda su išli njega, Desnicu, da pitaju da li on dopušta da i njegova knjiga izađe u toj ediciji. On je odgovorio: 'Ne smem, narod koji je klan nekažnjeno, preporučio se za večito klanje!' I on se sam prepao... Ja sam tu rečenicu zapamtio kao nešto što nisam čuo ni od koga. To je on rekao Mihizu i Žiki, oni su išli k njemu kući, u Zagreb..."

Koji je bio konačan epilog tog događaja? Matija:

"Kad smo se vraćali, kako ulazimo u avion, Duško Radović kaže: 'Snežana i devet patuljaka'. Snežana je Desanka, a mi smo patuljci koje ona vodi. I svi ti ljudi koji su tada nama bili domaćini, sve je to stiglo, što je ostalo živo, u tim izbegličkim kolonama, 1995. Ja sam ih ovde viđao, po Beogradu, ovih godina..."


Ukupno komentara: 2



Sva polja su obavezna.



nije vazno
14.02.2018 - 16:57
svega mi je dosta
\"i svi ti ljudi , koji su tada bili nama domacini,sve je to stiglo, sto je ostalo zivo, u tim izbeglickom kolonama 95.Ja sam ih ovde vidjao po beogradu\"..da ,oni \"domacini\" su sigurno bili medju prvima koji su stigli u bgd., ne mareci puno za one koji nikada nisu i ne ce stici..a ovome vojnom liku, bi se imalo sto odgovoriti i on je sigurno spasio svoju z.....u, on bi da naoruzava goli narod i da ih nahuska.., tako su i uradili , a onda ih ostavili...a takodjer i dolazak pjesnickog drustva iz beograda, bilo je doljevaja ulja na vatru...ma dajte vise ,sve vise i vise postaje prozirno.
Hrvat bez zlobe
14.02.2018 - 16:57
Nije bilo baš tako
Srbi iz zadarskog zaleđa, prvenstveno Ravnih kotara, čak ni u vremenu 70-ih prošlog veka, nisu bili baš neobrazovani ili društveno neangažirani da ne bi znali stanje na Bg-javnoj sceni. Iz svih ovih izjava proizlazi da su bili sirotinja i bijeda. To nije bilo tako to su bili vrijedni ljudi sa mnogo rodbine, prijatelja i znanaca u Srbiji, osobito u Bg gdje su mnogi kotarci studirali te većina tu i ostala. Te veze su uvek bile jake i u velikoj mjeri su uticale na stanje svesti. Isto tako ne mogu da ne primetim to uporno isticanje tzv brđani za ljude iz Islama Grčkog i okolice što jednostavno nije tačno. Ovo je poznati poljoprivredni kraj i iz toga mogu da zaključim da se gospodina ovaj izlet se i nije toliko dojmio jer bi inače lako saznao da se od Zadra do Islama ne ide kroz nikakva šume a osobito ne u planinu/brda.