Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Velike priče

Nedeljnik

Lako je mrtvima menjati pogled na svet: Miljenko Jergović o Gavrilu Principu, atentatu na Ferdinanda, "Mladoj Bosni"...

Pitanje može li atentator biti heroj i biti antiheroj, zapravo je vrlo jednostavno, za civiliziran svijet notorno. Gavrilo Princip je, izvan svake sumnje, bio heroj, kao što je, također izvan svake sumnje, bio i ubojica, te u današnjem smislu riječi - terorist. Zašto je to problem shvatiti?
Piše Marko Prelević
Datum: 20/07/2018

Lako je mrtvima menjati pogled na svet: Miljenko Jergović o Gavrilu Principu, atentatu na Ferdinanda, "Mladoj Bosni"...

Profimedia

Na početku početaka, i na kraju krajeva, „Gavro je ubio Verdinanda". Bilo je to leto 1914. koje će presudno uticati na 20. vek Balkana i sveta; bila je grupa mladića koja je imala ideale i koja će vek kasnije biti nazvana atentatorima, teroristima ili herojima, kako već ko tumači istoriju. Gavrilom Principom, ostatkom „Mlade Bosne", ali i onima koji su - ako je to uopšte moguće - bili epizodisti u tim sarajevskim danima i godinama, bavi se Miljenko Jergović u svojoj novoj knjizi, „Nezemaljski sjaj njegovih očiju". Nešto između istraživačkog rada, pripreme za veliki, možda i najveći Jergovićev roman i sudbina čiju isprepletenost vešt pisac ume da razazna i opiše, ovo delo u izdanju Booke predstavlja novi, autentični pogled na ono kad je „Gavro ubio Verdinanda".

 

Zanimljivo je vaše zapažanje kako Princip i njegovi prijatelji zapravo pripadaju prvoj južnoslovenskoj generaciji zadojenoj američkom pop kulturom. Amerika je i hotel „Amerika" u Šapcu u kojem mladobosanci noćivaju, u Americi, smatra pisac, završio bi i sam Gavrilo. Danas je on, u očima mnogih njegovih sunarodnika, upravo primer otpora svemu što dolazi sa Zapada. A gde je stvarno Gavrilo na toj horizontali Istok-Zapad?

Nisu oni bili, kako kažete, zadojeni samo Amerikom, nego su bili zadojeni svijetom, i to onim zapadnim, modernim svijetom. Čitali su anarhističku literaturu, prevodili Volta Vitmana, igrali bilijar... Eto, uzmite, recimo, samo taj bilijar. Princip i ostali su za bilijarskim stolovima po Sarajevu i Beogradu proveli dane i dane, i svakako su bili neusporedivo vještiji u ciljanju kugle bilijarskim štapom nego u rukovanju pištoljem i bombom.

E, sad pokušajte zamisliti što je za prethodnu generaciju, za Gavrilovog oca u Obljaju, pa i za Čabrinovićevog oca, kafanskog gazdu u Sarajevu, bio bilijar. Čudo neviđeno, produkt onoga dalekog i velikog svijeta o kojem oni nisu znali ništa, i ne samo što nisu znali ništa nego su ga se i plašili, dok su im sinovi bili vladari te čudnovate gospodske dangube. Njihovi sinovi bili su svijet, bili su Amerika, bili su djeca modernog doba i, to je savršeno izvan svake sumnje, bili su djeca Zapada. Gavrilo Princip je, recimo, bio ateist, dakle bio je bezbožnik. Iz perspektive njegova oca takav stav ne samo da je bio nezamisliv nego je, na određeni način, bio nemoguć. Ako nisi za Boga, onda si za đavola. Tako se to u to vrijeme činilo. A što se tiče njihovog odnosa prema Zapadu: Princip i drugovi su se protiv koječega bunili i koješta su psovali: austrijskog cara i državu, srpske čaršijske gazde, Crkvu, ali nigdje nisam našao da su psovali moderni svijet, dakle Zapad, i da su se zalagali za tradicionalne vrijednosti. Ali koga je danas za sve to briga? Lako je mrtvima mijenjati pogled na svijet, stavljati im svoje misli u njihove mrtve glave, koristiti ih za vlastitu politiku.

 

Stogodišnjicu atentata i rata obeležile su polemike stranih sa domaćim (dakle srpskim) istoričarima. Mogu li se na Principa uopšte primenjivati uzusi današnjeg sveta? Može li atentator biti heroj, i obrnuto? Ili on mora biti onakav kako je Ivo Andrić video Danila Ilića i ostale mladobosance - „u isto vreme ubica i žrtva, sudija i mučenik"?

Nerazumno je jučerašnje ljude mjeriti današnjim mjerilima. Nerazumno i nepravedno. Ne samo da Princip nije djelovao u skladu s današnjim običajima i mjerilima, nego su on i njegovi drugovi u velikoj mjeri promašili i smjer kretanja vlastite epohe. Njima nije bilo ni na kraj pameti da bi atentatom mogli izazvati rat. Mislili su, pa su to i govorili, da će tiranoubojstvom spriječiti rat i stradanje vlastitog naroda - a upitajte se i tko je sve pripadao tom njihovom vlastitom narodu - i da će njihova žrtva donijeti slobodu njihovome i drugim porobljenim narodima Monarhije.

Umjesto toga uslijedilo je najveće krvoproliće u modernoj povijesti Europe i srpska golgota, bijeg preko Albanije, pa junački povratak, krvavo pomicanje cijeloga jednog sjedalačkog svijeta. A prije svega toga, ono najzlokobnije: kao posljedica atentata zbila se strašna odmazda nad sarajevskim i bosanskohercegovačkim Srbima, u kojoj su sudjelovale i njihove dotadašnje komšije, razbijane su radnje, stradavali su mirni i nedužni ljudi, stradavali su, po etničkom i religijskom principu, obični građani. I tako je započelo ono što će se zbivati kroz dvadeseti vijek, u cikličnim nizovima osveta i odmazdi, i sve gorih i gorih zločina. Sve je to započelo zato što ubojstvo jednoga habzburškog princa nije za sve ljude imalo isti značaj i smisao, kao što ni predstojeći događaji za različite naše narode, ili za različite dijelove jednoga Gavrilovog naroda, neće imati isti smisao.

A pitanje može li atentator biti heroj i biti antiheroj, zapravo je vrlo jednostavno, za civiliziran svijet notorno. Gavrilo Princip je, izvan svake sumnje, bio heroj, kao što je, također izvan svake sumnje, bio i ubojica, te u današnjem smislu riječi - terorist. Zašto je to problem shvatiti? Druga je, opet, stvar što ja prema njemu imam ono razumijevanje i empatiju kakvu ne osjećam prema nekim drugim ubojicama i teroristima. Ali ta empatija ne može proizvesti to da sad kažem kako on nije bio ubojica i terorist.

 

Kad smo već kod Andrića, kakvi su bili njegovi odnosi sa mladobosancima? Šta ga je to njima vuklo, koje su to veze poezije i revolucije? Možete li zamisliti sled događaja u kojima bi i mladi Andrić postao jedan od atentatora?

Naravno da on nije mogao postati atentator. Naprosto zato što nije bio takav karakter i temperament. Ali da, on je bio iz tog gimnazijskog i čaršijskog društva. I nosile su ga iste ideje koje su nosile i njih. Bio je integralni i integralistički Jugoslaven, ali je, za razliku od njih, doživio niz razočaranja svoga vijeka. Umirao je šezdeset godina nakon njih, u svijetu koji se već sasvim razlikovao od njihovoga svijeta. Ali koliko li se i kako tek ovaj naš svijet danas razlikuje od svijeta koji je Ivo Andrić napustio u martu 1975?

 

U priči o Sarajevskom atentatu je i Tin Ujević, prijatelj Vladimira Gaćinovića, koji će napisati - ili neće napisati - „Doboše noći". Mora da ste, i pre nego što ste istovetno nazvali jedan svoj roman, zamišljali šta je to Tin Ujević napisao, ako je napisao, o 1914?

Da, Ujević je tvrdio da je napisao roman o ljetu 1914. u Sarajevu, ali da mu je rukopis ostao zarobljen kod sarajevske gazdarice, kod koje je bio podstanar i ostao joj je dužan za stanarinu. Ja mu baš i nisam spreman povjerovati da je „Doboše noći" i napisao, te da mu je, kako tvrdi, samo još kraj nedostajao. Mislim da je to bila Tinova mistifikacija, od koje je autentičan samo taj naslov, dobar i moćan, koji sam mu ja zatim ukrao. Inače, tema ljeta 1914, posljednjeg predratnog u Sarajevu, meni je, uz temu onoga drugog predratnog sarajevskog ljeta iz 1991, silno zanimljiva i privlačna. O tim euforičnim samrtnim ljetima trebalo bi napisati dvije priče, dva romana, čiju atmosferu - a atmosfera je, barem meni, najvažnija kao pretpostavka za roman - vrlo jasno osjećam. Ali nisam siguran da ću i napisati ta dva ljetna romana.

 

Šta su danas Sarajevu Gavrilo Princip, Ilić, Čabrinović, Čubrilović, Gaćinović? Može li se Gavrilo promatrati u gradu u kojem je sazreo onako kako su ga videli Andrić između dva rata ili narodi i narodnosti posle Drugog svetskog rata, ili će ga još dugo određivati 1992?

Nema tih ljudi u Sarajevu, ama niti u tragovima. Zašto ih nema? Zato što je tako lakše onima kojih u Sarajevu ima. Ali i zato što je tako lakše onima koji u Beogradu i oko Beograda projektiraju sve nove i nove istine o Sarajevskom atentatu i o vidovdanskim mučenicima iz 1914. Meni bi, recimo, bilo drago da se barem popravi i restaurira ona Derokova kapela Vidovdanskih heroja na starome pravoslavnom groblju na Koševu, čija je obnova bila najavljena pred stogodišnjicu atentata, ali do nje nije došlo. Osim što je riječ o lijepom i važnom kulturnohistorijskom spomeniku, jednom od amblematskih mjesta nekoga mog Sarajeva, čini mi se da bi bila dužnost onih koji se pozivaju na Principa i drugove, te na tradicije njihova junaštva, da poprave ono što su vrijeme i rat oštetili i potrošili. Osim toga, ne bi li bila dužnost beogradskih gradskih vlasti da se brinu o graditeljskim djelima Aleksandra Deroka, gdje god se ona nalazila? I nemojte me pitati zašto sarajevske gradske vlasti ne obnove spomenik. Zato što ga ne doživljavaju kao dio vlastite baštine, niti kao dio poželjne historijske zaostavštine.

 

Da preformulišem, ako ne postoji Sarajevo u kojem bi Predrag Finci mogao biti Sarajlija, može li postojati Sarajevo u kojem bi Gavrilo Princip bio Sarajlija?

Ne može. A vrijedilo bi se na kraju svih krajeva ozbiljno zapitati zašto je to tako. Ne bih rekao da je krivica samo na onima koji vladaju današnjim Sarajevom.

 

Da je, kako navodite na jednom mestu, na Franju bombu bacio najstariji mladobosanac, Muhamed Mehmedbašić, da li bi drugačije bilo Sarajevo, da li bi drugačija bila Jugoslavija? Ili da ga je još godinu ranije ubio splitski đak Lujo Aljinović?

Da, stvar bi nužno drukčije izgledala, drukčije bi se isplela naracija našega vijeka. Ali od tih nam pretpostavki nema velike fajde. Bolje nam je da prihvatimo stvari onakvima kakve su se zaista dogodile.

 

U danima nakon atentata demolirane su srpske radnje. Zašto su Srbi, iako je „Mlada Bosna" bila jednako jugoslovenska, tako brzo označeni kao krivci među pučanstvom? Da li je to, između ostalog, i zbog svega onoga što je Franja Ferdinand govorio i mislio o Srbima, rečju - prezirao ih?

Nema to veze sa stavovima Franje Ferdinanda prema Srbima. Uostalom, prema njima je bio dramatično blaži nego, recimo, prema Mađarima. Radilo se o dvije stvari: prvo, značajan broj bosanskohercegovačkih katolika, ali i nemali broj muslimana, vrlo se snažno identificirao s intencijama austrougarske uprave u Bosni, s modernizacijom zemlje, stvaranjem infrastrukture, izgradnjom gradova, te činjenicom što se mnogo bolje živjelo nego u prethodna, turska doba. Ali ne treba zaboraviti niti to da se i veliki broj Srba, pogotovo onih dobrostojećih, urbanih, kao i dio crkvenih struktura, identificirao s Bečom. I drugo, ljudi su se uplašili, a uplašena masa pretvara se u rulju, koja reagira na način životinje. Nasrnuli su na one na koje su najlakše mogli svaliti krivicu za ono što se dogodilo. I tako se za nas otvorio pakao, koji sljedećih stotinu godina neće biti zatrpan ni poklopljen.

 

Kakva je uloga Apisa i „Crne ruke"? Zašto kažete da Apis i dalje vlada svakodnevicom naših generacija, zašto je baš on „svedok da Jugoslavije nikada nije ni bilo"?

Činjenica je da su Princip i drugovi pištolje i bombe dobili u Beogradu. Tražili su i novac, ali ga nisu dobili. To što im major Tankosić ili neki nama nepoznati Vasa, Steva ili Čeda nije htio dati ni dinara, nego im je samo dao neke rashodovane pucaljke, kojim se ovi ni nakon jednosatnog vježbovnog gađanja nisu znali služiti, što se mene tiče najbolje govori i o ulozi srpskih službi u organiziranju atentata, i o ozbiljnosti samih tih službi. Sumnjam da se itko kao službeni Beograd iznenadio uspjehu atentata. Pritom, dobro znamo i da su se neugodno iznenadili.

 

Na kraju znatiželja, manje novinarska, više čitalačka: da li „Nezemaljski izraz njegovih očiju" u ovom obliku znači da ste, kako stoji i na stranici 122 ovog izdanja, odustali od poduhvata pisanja romana o Sarajevu 1914? Ili u rukama - pre „Razrade", naravno - stvarno imamo samo jači sinopsis, čak i uz sve one literarne delove, poput sudbine Morica Alkalaja, koji bi postideli mnoge velike romane?

Mislim da sam odustao. Prevelik je to za mene zahvat. Knjiga o tom događaju, naravno fikcionalna, imala bi nekoliko tomova i morala bi se prostirati kroz vrijeme, kroz cijeli dvadeseti vijek, sve do naših dana, a zatim se u jednoj rečenici vraćati nazad. Mislim da se na tako nešto neću odvažiti. Tim prije što mi je, na kraju svih krajeva, zanimljivije to ljeto 1914, vrelina sarajevske kotline, atmosfera grada u kojem ću se pedeset i dvije godine kasnije roditi... Inače, u onom grandiozno zamišljenom romanu od kojeg sam odustao centralni lik, koji bi povezivao različite vremenske tokove, te međusobno udaljene prostore i kulture, lik koji bi relativizirao i tu iritantnu, za roman pogubnu vjersko-nacionalnu podjelu iz ljeta 1914, i iz svih sljedećih ljeta, do ovog našeg 2018, ne bi bio ni Gavrilo Princip, ni Vladimir Gaćinović, ni nesretni Danilo Ilić, učitelj i scenski radnik, nego bi to bio Dimitrije Mitrinović, veliki mistifikator, učitelj, šarlatan i genije. Ali zašto dalje govoriti o onome čega neće biti?

 

N

 

 


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.