Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Kolumna

Zašto nikada ne treba da uzmete kredit

U okupiranim ekonomijama gdje riječ kamata znači zapravo zelenašenje, običan čovjek nikad ne smije da uzme kredit od banke. Ko se u okupiranoj zemlji nada da će moći da vrati kredit, taj je neodgovoran. Možda i uspije, ad finitum, ali zalaže svoju slobodu na dug period, na kocku stavlja sebe i porodicu, i igra rulet sa zdravljem
Piše: Nikola Malović
Datum: 02/10/2017

Zašto nikada ne treba da uzmete kredit

Foto Profimedia

Postoji aforizam u kome se kaže da pare nisu problem. Jer para nema!

Živimo u vremenima u kojima se ljudima ne radi jer kapiraju da nije logično raditi sat vremena za sat parkinga u centru grada. No kako se lebac mora kupiti, i djeca školovati, i ponekad poći na odmor - a, ako ne, onda zaguštati meso nedeljom - rad je nešto na što je običan čovjek primoran.

Srednja klasa, dakako postoji: dijeli se na nižu, srednju i višu, pri čemu kapetan duge plovidbe koji mi dolazi na slavu, s preko 7.000 e mjesečno, za sebe drži da ne pripada višoj, nego pak višoj srednjoj klasi. To što se mi družimo ne znači da smo iz istog platnog razreda, nego nas je zbližilo obrazovanje i obalno viševjekovlje.

Čovjek koji se izbori za status u srednjo-srednjoj klasi mora da bude finansijski ekstremno disciplinovan.

Ima kod Vuka Karadžića bajka o Usudu (ukucaj to), u kojoj se na način razumljiv djetetu objašnjava zašto je neko siromašan ma koliko se trudio, a drugi bogat ma koliko malo radio. Da bi se došlo do novca važno je obrazovanje, društvena klasa, politička pripadnost, socijalna inteligencija, i mnogo drugih parametara, ali ipak postoji način kako da nikad ne ostanemo bez para.

Pričam iz vlastitog iskustva, počev od trenutka kada sam kao 10-godišnjak ušao u sukob sa Komunističkom partijom, jer sam jedini u razredu odbio da kupim značku s Titovim potpisom (1980): koštala je 15 hiljada starih dinara, a moj je mjesečni džeparac iznosio 50 hiljada. Pozvali su mi roditelje u školu, i stvar je ispeglana pošto je otac platio tih tričavih 15 hiljada za značku, no danas, osim značke u vlasništvu, imam jedinstveno iskustvo po kome su samo one stvari dostupne koje su u skladu s finansijskim mogućnostima, čak i kada je džeparac u pitanju.

Banka preko koje posluje firma čiji sam osnivač više bi od decenije da me vidi kako snishodljivo smiješeći se potpisujem ugovor o podizanju kredita. Ali sam otkrio formulu kako da stalno kreditiram samog sebe, što će reći da ulažem u posao bez ikakve kamate. Kamatarenje je planetarno sjeme svega zla. Novac je sve virtualniji, i sve ga je manje, a da bi se do njega došlo, sve pogubniji ugovori sa vragom moraju da budu potpisani. Dolar danas ne služi za trgovinu robom, nego za trgovinu dugom. Isti je slućaj i sa evrom, dolarovim homoseksualnim finansijskim partnerom.

Čovjek teži slobodi, jer je samo slobodan čovjek - čovjek. Zaduženik je rob. Zato i nema antikapitalističkih ustanaka: svi vide da novi svjetski poredak smrdi do neba, ali ko to smije da artikuliše? Ako pisne, majci, ostaće bez posla, neće moći da otplaćuje kredite, razvešće se, i oduzeće mu djecu.

U okupiranim ekonomijama gdje riječ kamata znači zapravo zelenašenje, običan čovjek nikad ne smije da uzme kredit od banke. Ko se u okupiranoj zemlji nada da će moći da vrati kredit, taj je neodgovoran. Možda i uspije, ad finitum, ali zalaže svoju slobodu na dug period, na kocku stavlja sebe i porodicu, i igra rulet sa zdravljem. Samo Bog zna da li će čovjek moći da vrati stambeni kredit na 30 godina. Ili 20, svejedno. Od stresa ljudsko tijelo prvo oboli. Dužnika s poremećenim odnosima u porodici uzme da izjeda rak.

S pogledom na more pričam iz prve ruke da je uz spartansku finansijsku disciplinu moguće biti vlasnik stana s pogledom na more.

Ono što učimo djecu, da čine i odrasli. Da u jednu košaricu stavljaju pare za stan. U drugu za liječenje. Treća da bude košarica razno: za kola, za odmor... I da se iz tih košarica ne dira nikad i nipošto, nikad i nipošto. Sem ako ne prifali za veknu hleba. Ukoliko do toga dođe bićemo srećniji jer ćemo imati odakle da zahvatimo, a odmora ćemo se odreći.

Vjerovati sebi, bolje je nego vjerovati banci. U Zajednici okupiranih država - posebno.

 

 

 

 


Ukupno komentara: 1



Sva polja su obavezna.



Svetislav
06.10.2017 - 12:56
mračno crnilo
Tačno je da su kamate zelenaške, okupirane zemlje kažete.Zašto onda domaće banke nemaju manje kamate, da zaštite domaće stanovništvo. Banke su banke bile domaće ili strane.Da nije kredita ne bi mogli kupiti ništa, jeste da ima teškoća kod vraćanja, da nije lako, naporno stresno, ali ko ne reskira taj ne profitira.Nikad ne bi uštedeli da nešto kupimo, kredit iako sa kamatom koja duplira glavnicu, je vid prinudne štetdnje.