Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Esej

U "Paninijevim" albumima učili smo da u životu i fudbalu nisu važni samo pobednici: Miljenko Jergović o skupljanju sličica

Je li sakupljanje sličica nogometaša pokušaj da se nadomjesti nešto što se propustilo u djetinjstvu? Nije. A što je onda? Ne treba na takva pitanja odgovarati
www.jergovic.com
Datum: 15/04/2018

U "Paninijevim" albumima učili smo da u životu i fudbalu nisu važni samo pobednici: Miljenko Jergović o skupljanju sličica

Foto: Profimedia

Najzamamnije dangube i besposlice nisu u ono vrijeme stizale iz Amerike ili Engleske, nego odreda iz Italije. Tako su se, pred Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1970, prvi put pojavile sličice nogometaša s albumom, u izdanju nakladnika smiješnog imena - Panini. Zašto bi netko ozbiljan firmu nazvao po sendviču, nama koji smo opterećeni budalastim i zvučnim engleskim nazivljem, ili još budalastijim skraćenicama i kovanicama, nikada neće biti jasno. Ali tu se i razlikujemo od Talijana. Zato su oni, a ne mi, izumili samoljepljive sličice nogometaša. U tome je, naime, bio štos. Sa Svjetskim prvenstvom u nogometu, 1970. godine započela je era samoljepljivih sličica. I ranije su klinci i čudaci, kolekcionari i hobisti, sakupljali kojekakve sličice i lijepili ih u namjenske albume - ali uz upotrebu ljepila za papir. Uostalom, još dugo će se, nakon 1970, Kraš ponositi svojim "Životinjskim carstvom", nesamoljepljivim sličicama, uz koje ste morali zadužiti kutiju Carbofixa, sve s onom smiješnom malom špahtlicom. Panini je donio još jednu važnu razliku: ranije - a i kasnije - sličice su se dobivale uz žvake ili čokoladice, budući da je predmoderni trgovački um smatrao koja bi budala davala novce tek za sličicu mrmota, oposuma ili Dragoslava Šekularca. Talijani su, kao i moderni trgovci, računali na budale. I bili su u pravu: kojeg će ti vraga čokoladica, uz sličicu Franza Beckenbauera, zvanoga kaiser Franz, tog neprikosnovenog vladara sredine terena, prvoga cara i kancelara na kojeg su Nijemci poslije 1945. smjeli biti otvoreno ponosni.

Te 1970. imao sam četiri godine, i nisam pokazao interes za album sa samoljepljivim sličicama sudionika Svjetskog prvenstva u nogometu. Međutim, pred sljedeće prvenstvo, koje će se odigrati u Njemačkoj, bit ću već dvostruko stariji, mnogostruko zreliji, otprilike ovakav kakav sam i sad, zainteresiran za nogomet i sakupljanje svega i svačega, a pritom i vrlo praznoglav, tako da su mi se u memoriji slobodno taložile tisuće bespotrebnih informacija dnevno. Recimo, nekoliko tjedana nakon što su mi nabavili album koji je nosio ime "München '74" već sam znao godine rođenja svih reprezentativaca, od Brazila i Argentine, do Australije i Zaira, s brojem odigranih utakmica i postignutih golova za nacionalnu vrstu. I danas ponešto od toga pamtim, dobro, priznajem, zapravo pamtim sve, i još uvijek vam mogu nabrojati prvu jedanaestoricu Haitija, ali čemu se time hvaliti? Lako je i lasno biti čudak.

S osam godina, pretpostavljate, nisam bio financijski samostalan. To neću postati ni pred sljedeće svjetsko prvenstvo, koje će se odigrati 1978. u Argentini. Tek ću kao šesnaestogodišnjak, pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj, sam zarađivati novce za knjige, ploče, stripove i - samoljepljive sličice. Radit ću cijeloga tog ljeta kao jutarnji raznosač novina: u pola pet ih preuzimam u staroj štampariji Oslobođenja, i raznosim Oslobođenje, sarajevski Svijet, Ven i Večernje novine pretplatnicima u "regionu" od dna Ulice kralja Tomislava do polovine ulice Hasana Brkića, za šta mi treba, otprilike, dva i pol sata; sjajno zarađujem, prste i lice umazao sam tiskarskim olovom, i ušao sam tako u novinarstvo...

Ovaj životni i financijski iskorak imao je barem jednu važnu posljedicu: prvi put sam album ispunio do posljednje sličice. Ranije je teško išlo, djetinjstvo je nejako doba, u kojem se učimo prosjačenju, žicanju, iznuđivanju, emocionalnom ucjenjivanju rodbine. Bio sam zahtjevno dijete, koje je od rana imalo velike troškove, često za stvari kojima moji roditelji, a ni Nona - koja je bila pametnija i maštovitija od njih - nikako nisu mogli dokučiti smisao. Kako shvatiti strast tog djeteta za sličicama nogometaša? Treba li se zabrinuti nad time što o nogometašima sve zna? I što se pred svjetsko prvenstvo zatvori u sobu, stavi pred sebe stolni nogomet (takozvani "pucomet"), i igra sam protiv sebe, tako što je pola njega, naprimjer, Poljska, a drugo pola Švedska? I ne samo da tako igra sam protiv sebe, nego istovremeno vrišti direktan prijenos utakmice, urla kao Mladen Delić i Vladanko Stojaković, a poslije u specijalni crni rokovnik bilježi rezultat utakmice koju je upravo odigrao, sve uz ocjene igrača i kratak opis igre? Je li to uopće normalno, pitali su se bližnji. Odgovor je žalostan i neporeciv. Znam ga samo ja, jer njih već odavno nema, rasuli se po novome sarajevskom groblju Bare, i ne mogu me čuti. Ne, to nikako nije normalno. I zauvijek je ostalo tako: nenormalno. Moj život, i moji interesi, podivljala mašta, koju moje slabe ljudske moći teško stavljaju pod kontrolu, sve što jesam, i sve što danas govorim, obilježeno je mračnim djelovanjem talijanske korporacije Panini. Sličice u mojoj glavi u najvećoj su mjeri samoljepljive.

U vrijeme Svjetskog prvenstva u Italiji, moja generacija više nije sakupljala sličice. Odrasli su, odbacili su Panini, onako kako djevojčice odbace svoje obezglavljene plastične lutke. Nogomet ih je, istina, i dalje zanimao, ali više na razini taktike. Na tom su prvenstvu sve ozbiljne reprezentacije igrale tradicionalno postavljeni 4-4-2 raspored, dok su Talijani demonstrirali svoj ubilački catenaccio. (Od tog vremena divim se Talijanima, njihovoj ljepoti i kulturi, njihovoj kultiviranoj mašti, mentalitetu i duhovnoj lakoći, koja im je pomogla da podnesu fašizam i da budu fašisti, ali da ne postanu antisemiti i ljudožderi. Sve je kod njih bolje i ljepše nego kod nas, samo im je nogomet ružan, pun podlosti i prevare, kvaran i lažljiv. Nogomet je obično ljepši od onih koji ga igraju. Samo su Talijani ljepši od svoga nogometa.)

Da, već smo bili dovoljno odrasli da razgovaramo o ozbiljnim stvarima. Bili smo punkeri, palili smo se na Harmsa, Hlebnikova i Ruski umjetnički eksperiment, na Johna Cagea, Gombrovičev Ferdydurke, Zenit, Bracu Dimitrijevića, Marinu Abramović i poljsku Solidarnošć. Bili smo napredni u svojim šesnaestima: bili smo spremni poginuti za toliko stvari oko sebe! Oni su znali da ja, unatoč svemu, skupljam Panini sličice i popunjavam još jedan album. Gledali su na to s nekom vrstom sažaljenja, pomiješanog sa strahom. Naime, najviše sam znao o Harmsu i Cageu, prvi sam pročitao Ferdydurke, i moglo bi se reći da sam bio najzreliji u društvu, a svejedno sam - skupljao sličice. Da im je tada bilo popričati s mojima, lako bi se s njima složili da to nije normalno.

I sljedeće Svjetsko prvenstvo u Meksiku, i 1990. u Italiji, kupovao sam albume, i lijepio sličice. Istina, izgubljeno je ono nekadašnje uzbuđenje kada bi mi uletjela neka rjeđa sličica (do danas mi je ostalo vjerovanje da proizvođač pojedine sličice objavljuje u manjim serijama, ne bi li konzument ovisnički skupljao sve same duplikate...), jer sam već bio previše bogat, dobro sam zarađivao, i dalje me ništa nije zanimalo osim knjiga, stripova i ploča, vozio sam staru volkswagenovu bubu, te sam brzo i lako popunjavao albume.

Pred 1990. polako se i moja generacija vraćala sakupljanju sličica. Već su bili pred kraj svojih fakulteta, prvi među njima su se i poženili, i samo smo još čekali što će biti s nama kada se uskoro zarati. Bilo je to zlokobno doba opraštanja sa životom, onakvim kakav je nekada bio. U sljedećem životu, onom koji će nastupiti nakon rata, sve će biti drukčije, mračnije, teže i besmislenije. I više ništa, ili skoro ništa, neće čovjeku biti na izbor, nego će nas voda ponijeti, raznijeti nas na različite obale, u Sarajevu i u zemljama sada već bivše Jugoslavije, ili daleko, daleko od grada i jezika. Pred Svjetsko prvenstvo u Italiji razmjenjivao sam duplikate Panini sličica sa Sašom Hemonom. Dvanaest godina kasnije, pred prvenstvo u Japanu i Koreji, Hemon živi u Chicagu, svjetski je poznat američki pisac, zaštićen kvalitetnim pasošem, i skuplja iste Panini sličice. Vjerojatno je popunio album, nisam ga stigao pitati. Ja sam svoj popunio, ali to više nije važno. U to vrijeme jedna kolekcionarska strast već je postala temom u hrvatskim novinama. Prvi put se o tome pisalo. Fenomenolozi su pokušavali objasniti zašto se odrasli ljudi bave takvom čudnom dangubom i besposlicom. Pritom, isti fenomenolozi bili su i sakupljači. Trebala je to biti neka vrsta autoanalize, vivisekcije, eksperimenta naživo na vlastitoj duši. Je li sakupljanje sličica nogometaša pokušaj da se nadomjesti nešto što se propustilo u djetinjstvu? Nije. Stoji li iza svega ganutljivo muško nastojanje da se doživotno produže i prolongiraju vlastita djetinjstva? Nije ni to. A što je onda? Ne treba na takva pitanja odgovarati. Kad bih vam odgovorio, što biste vi s mojim odgovorom? Ljudi sakupljaju sličice i lijepe ih po albumima iz razloga koji su upisani u njihovim osobnim biografijama. A neki ih sakupljaju iz mode. Čuju, Hemon skuplja sličice fudbalera, pa počnu i oni. Misle da bi tako mogli otkriti nešto što će ih učiniti slavnim i uspješnim, nešto što će ih učiniti sretnim. Smisao mode je u osvajanju tuđe sreće. Sretni su uvijek samo drugi.

Zlatno doba samoljepljivih sličica ipak je odavno prošlo, a trajalo je od sredine sedamdesetih do sredine osamdesetih. Ujedno, bilo je to i zlatno doba domaćega klupskog nogometa. Tada je čovjek mirne duše mogao poći na utakmicu zonske lige, kao što danas pali televizor pred Ligu prvaka. Postojalo je to čudo igre, sveprožimajuće i rašireno čudo, koje se događalo od Kajzerice do brazilske Marakane, od Pofalića do Wembleyja. I da, postojao je onaj stari Wembley, koji je za nogomet bio poput Trga svetoga Petra u Rimu. Kada je 2003. srušen, mnogima se srušio njihov svijet. Nogomet je, odavno, postao biznis. Ali u jednom će trenutku nogomet postati samo biznis. U tom trenutku čovjekova mašta postaje njegov neprijatelj, nogomet se pretvara u rat, ili u ljigavu nacionalističku tiradu nedarovitoga hrvatskog pjesnika i veleposlanika u Brazilu, dok dočekuje svoje momke, onako mišićave i čvrste, koji će u njegovoj mašti da ginu na brazilskim travnjacima za "Najljepšu našu", kako se Hrvatska u Štambukovoj oskudnoj veleposlaničkoj imaginaciji prikazuje dok proročkim glasom navješta gola pobjednička torza Mandžukića i drugova. Toj bijedi nismo se učili sakupljajući sličice nogometaša. Nisu nas tomu učili ni stratezi nogometne igre. To više nije naš svijet. Ili tačnije: to nije moj svijet.

U to zlatno doba, ponesene uspjehom Paninija, Dečije novine iz Gornjeg Milanovca godinama su izdavale albume sa samoljepljivim sličicama savezne jugoslavenske nogometne lige. I to sam sakupljao. I to su moji nesretni roditelji morali financirati, sve dok se nisam odao novinarstvu. U uvodu svakoga albuma bio je, kao i u uvodima Paninijevih albuma, historijat nogometnih prvenstava. Priča o tome kako je sve počelo. Tako smo se odmalena učili koliko je povijest u našim životima važna. Ali i zbunjujuća. Učili smo se tome da u životu i u nogometu nisu važni samo pobjednici. Važan je svaki onaj čovjek koji je 13. veljače 1974. stajao na tribinama frankfurtskoga stadiona, kada je u trinaestoj minuti majstorice za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj između Jugoslavije i Španjolske Josip Katalinski skočio visoko, mnogo više od visokog čovjeka, i glavom udario loptu. Nije ušla u gol, jer ju je golman José Ángel Iribar Cortajarena, Bask koji je cijelu dugu karijeru proveo u Atleticu iz Bilbaoa, refleksom divlje mačke izbio s gol crte. I vidio je Katalinski, dok je padao na travu, izbijenu loptu, i osjetio je svoj bosanski, ilidžanski jad i gnjev, i znao je Katalinski da se više nikada neće ponoviti trinaesta minuta, trinaestog veljače u Frankfurtu, pa je zamahnuo desnicom nogom, i onako u padu, u antropološki nemogućoj pozi, zavalio loptu u rašlje gola, čime se Jugoslavija plasirala na Svjetsko prvenstvo. I važan je postao svaki čovjek koji se tog dana našao na tribinama staroga dobrog Waldstadiona u Frankfurtu, koji, također, više ne postoji, a umjesto njega je sagrađena Commerzbank Arena. U imenima je često odgovor: namjesto šume, gaja i dubrave, izniknula je komercijalna banka. Nekome je to isto. Meni nije.

Moja mašta nikada mi nije dopuštala da na nogomet gledam kao na rat. Nogomet je za mene bio put u umjetnost, u poeziju, u epske naracije, u balet i u očaj Josipa Katalinskog. Moji su se nogometaši bavili umjetnošću. Nisu ratovali za svoje domovine, niti su, poput Christiana Ronalda, koristili postizanje gola da svojim požudnim veleposlanicima pokazuju svoja gola torza. Moji su nogometaši nastupali na vemblijima, u gajevima i dubravama, u frankfurtskim i maksimirskim šumama, pred drvenim tribinama stadiona na Grbavici, a ne u - komercijalnim bankama. U bankama je dosadno, u bankama traje vječni rat. Možda ne bih ni to znao da nije bilo Panini sličica.

Tekst objavljen na sajtu Miljenka Jergovića uoči Svetskog prvenstva 2014.


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.