Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Kolumna

Tajna veza Andrića i Roberta de Nira: Drina na ćupriji

Čovjek koji je sa "Razjarenim bikom" pokazao šta znači sposobnost fizičke transformacije, mogao bi, zasigurno, da se utanji i pogrbi dovoljno sugestivno da nas sve ubijedi kako je baš on pravi Andrićev "majstor Pero"
Piše: Muharem Bazdulj
Datum: 10/03/2016

Tajna veza Andrića i Roberta de Nira: Drina na ćupriji

Ivo Andrić u Višegradu

Čitajući autopoetičke tekstove velikih pisaca, lako je primijetiti da je čest povod nastanku nekog grandioznog i golemog djela zapravo sitnica koja u samom djelu zauzima relativno malo mjesto. Nabokov negdje, recimo, kaže da je povod nastanku famozne Lolite bila njegova potreba da opiše male hotele i motele uz auto-puteve u unutrašnjosti Amerike, prenoćišta u kojima je konačio sa svojom ženom Verom dok je krstario kontinentom loveći leptirove. U jednoj od svojih posthumno publikovanih bilježnica Ivo Andrić je zapisao kako je cijela Na Drini ćuprija nastala zarad par poglavlja pred sami kraj, onih u kojim se opisuje "jedna mladost, jedan svijet": skupina višegradskih svršenih gimnazijalaca koji studiraju u velikim gradovima Habzburške monarhije, a kad dođe ljetni raspust, vraćaju se u zavičaj te duge tople večeri i noći provode sjedeći uz ćupriju i na ćupriji.

U beogradskom "internom egzilu" za vrijeme Drugog svjetskog rata, putujući oko svoje sobe, pedesetogodišnji Ivo Andrić, dotad poznat kao diplomata, pjesnik i pisac kratkih priča, počinje pisati romane: jedan "zavičajni" (Travnička hronika), jedan u kojem opisuje Sarajevo svoje mladosti i Beograd, grad u kojem živi i piše, a na beogradskim stranicama i samom sebi daje kameo ulogicu dostojnu Hičkoka (Gospođica), te jedan u kojem su poluautobiografska prisjećanja na vlastite višegradske raspuste uoči prethodnog svjetskog rata (p)ostala tek jezgro velike dijahronijske istorijske freske (Na Drini ćuprija). Baš u vrijeme dok Andrić piše ovaj potonji, daleko na zapadu, na istočnoj obali Amerike, u Njujorku, nesuđenoj prvoj stanici Andrićeve diplomatske karijere, u italijanskoj četvrti na Menhetnu, rodio se Robert de Niro. Budući glumac sin je dvoje slikara: oca Roberta po kojem je dobio ime i majke Virdžinije. Kad mali Robert bude slavio drugi rođendan, prvo izdanje Na Drini ćuprije bit će spremno za štampu. Andrićeva književna slava raste, dok Robert odrasta na "ulicama zla" - kao trinaestogodišnjak napušta školu i ordinira kao pripadnik jedne od bandi iz susjedstva, iskustvo koje će mu, bez sumnje, pomoći u tumačenju nekih od rola koje će ga proslaviti. Ipak, u momentu kad Ivi Andriću Nobelova nagrada osigurava literarnu besmrtnost, De Niro je već napustio i život s one strane zakona te je već počeo glumačku karijeru; igrao je, recimo, u Čehovljevim komadima. Nagrada Švedske akademije učinit će da se prevodi Andrićevih romana nižu kao na traci. Godine 1953, njemački prevod Na Drini ćuprije objavljen u Švajcarskoj bio je prvi prevod nekog Andrićevog djela u zapadnoj Evropi i na Zapadu općenito, a sada gotovo da nema jezika na kojem nije dostupan makar dio Andrićevog opusa. Nije, međutim, riječ o pukom prisustvu na policama inostranih knjižara i biblioteka. Naprotiv, Andrićev opus živi u najširim slojevima čitalačke publike. Početkom šezdesetih godina, recimo, Travnička hronika zvanično je proglašena najprodavanijom i najčitanijom knjigom u Austriji.

Na Drini ćuprija prevedena na engleski jezik (The Bridge on the Drina) objavljena je tih godina i u Londonu i Njujorku. Dijana Abot, afroamerička glumica i pjevačica, po svoj je prilici kupila njujorško izdanje, i to 1972. godine. Bila je trudna kad je čitala knjigu, roman pisca za kojeg je Danilo Kiš kazao da je neprevaziđen kad je riječ o kreiranju ženskih likova. Možda se Dijana Abot najprije dvoumila da li da svom djetetu, ako bude žensko, da ime po Fati Avdaginoj, Lotiki ili učiteljici Zorki. Čas bi preferirala jedan, čas drugi, čas treći izbor, a onda je shvatila da postoji ime za njezinu ćerku koje bi sjedinilo sva tri ta imena: ime rijeke, Drina. Znala je, međutim, i da je za ime važnije kako zvuči nego kako se piše. Djevojčica kojoj u rodnom listu piše Drina u Njujorku bi postala "Drajna"; Dijana Abot nije željela takvo što. Htjela je da njezinu djevojčicu svi zovu "Drina" i zato ju je u matičnu knjigu rođenih upisala na način koji u engleskom jeziku ponajbolje garantira takav izgovor; curica je, dakle, dobila ime Drina Abot (Drena Abbott), jer je prve godine provela bez oca. Godine 1976, majka četverogodišnje Drine, dobit će malu ulogu u Skorsezeovom filmu Taksista, filmu u kojem je glavnu rolu Trevisa "You-talkin'-to-me?" Bikla igrao Robert de Niro. Trevis Bikl se zaljubio u protagonisticu koju je glumila Džodi Foster, a glumac De Niro zaljubio se u Dijanu Abot. Vjenčali su se, a De Niro je usvojio Drinu. Ona se otad preziva De Niro, a Roberta de Nira smatra jedinim ocem.

U vrijeme kad je De Niro usvojio Drinu, Andrić je već bio mrtav. Posljednji De Nirov film koji je teoretski mogao pogledati bio je Kum II - dakle, upravo onaj koji mu je donio njegovog prvog Oskara. U porodici dvoje glumaca, Drina je gotovo nužno i sama bila usmjerena ka umjetnosti. Otac joj je pružio odskočnu dasku: Drina je glumila u nekoliko njegovih filmova: Wag the Dog, Showtime te City by the Sea, no glumila je i u filmovima Velika očekivanja te Na prvi pogled. Drina de Niro također je i režiserka; autorica je hvaljenog i nagrađivanog filma Girls & Dolls. Bavila se manekenstvom, bila je modna konsultantica i DJ. Roditelji su joj razvedeni još od sredine devedesetih, no njezina bliskost sa ocem (ili poočimom) ne samo da se ne smanjuje nego i raste. Upravo je Robert de Niro javnosti onomad objavio da je njegova kći trudna. Danas je Drinin sin, De Nirov unuk, već jedanaestogodišnjak. Našoj javnosti su poznati De Nirovi mladalački dolasci u Jugoslaviju i Srbiju. Pisano je ovdje o tome kako je budući veliki glumac brao paradajz u dolini Morave. Bilo to u vrijeme dok je kao mladić auto-stopom putovao po Evropi i Bliskom istoku. Sjećajući se tog vremena, Borisu Tadiću je 2008. u Njujorku priznao da se pomalo osjeća kao Srbin. A kad je već kao slavni glumac došao na FEST, bilo mu je krivo što se ne sjeća imena i adresa ljudi u dolini Južne Morave koji su mu bili sjajni domaćini i primjer gostoprimstva. Tako da De Nirove veze sa kulturom unutar koje je Andrić najvažniji pisac nipošto nisu zanemarive.

Valja kazati ponešto i o Andrićevoj vezi sa sedmom umjetnošću generalno. On kao pisac dosad nije imao previše sreće sa filmskim adaptacijama njegovih djela. Zanimljivo bi bilo odgovoriti na pitanje zašto je to tako. U jednom intervjuu, onako na svoj način, Čarls Bukovski je ovako sumirao svoju autopoetiku: "Ja nisam toliko mislilac koliko sam fotograf. Trudim se da ne razmišljam. To mi ne koristi. Nemam ništa da dokažem ili da rešim. Mislim da je fotografisanje veoma interesantno." Na tragu ove fenomenološke dihotomije, mogla bi se načiniti polušaljiva ad hoc podjela pisaca na mislioce i fotografe. Ova podjela nema veze sa aksiologijom. I mislioci i fotografi mogu biti vrhunski, prosječni ili loši pisci. Jasno je, takođe, da stopostotnog mislioca i stopostotnog fotografa - nema, kao što nema ni idealnih gasova, ali svaki je pisac u nekom svom djelu ili u nekom dijelu opusa, ako već i ne u cijelom opusu, više mislilac ili više fotograf. U ovoj podjeli, Andrić je, naravno, mislilac. Otud otpor koji njegova proza ispoljava pri pokušajima adaptacija, čak i kad su uspješne. Puno bi prostora trebalo da se ilustruju različiti primjeri ovog otpora, no indikativno je, recimo, da u Internet Movie Datebase ima samo 27 jedinica povezanih sa Andrićem, usprkos važnosti Andrića u ovdašnjoj kulturi, strahovito moćnoj simbolici Nobelove nagrade itd. Sve ovo, naravno, ima veze i sa Andrićevom ličnom nesklonošću da dopusti da se neke njegove proze adaptiraju za film ili televiziju. Jedan od rijetkih uspješnih primjera filmovanja Andrićevog predloška jest Bife „Titanik" Emira Kusturice. Isto tako, već više od dvadeset godina govorka se o mogućnosti da Kusturica snimi film po romanu Na Drini ćuprija.

Poznato je da je Kum II koji je proslavio De Nira jedan od omiljenih Kusturičinih filmova. I moguće je zamisliti da dođe do saradnje između njih dvojice. I ako već maštamo u ovom kontekstu, valja pronaći i idealnu ulogu za De Nira. Ne bi trebalo da on glumi neku od glavnih uloga jer niti je Kusturica Veljko Bulajić, niti je De Niro Ričard Barton, niti je Na Drini ćuprija ono što je Bitka na Neretvi. Idealno bi bilo da mu se da neka epizoda, mala uloga nekog stranca koja bi opravdala njegovo nepoznavanje jezika. Prisjetimo li se De Nirovog talijanskog porijekla, izbor se nameće sam od sebe. Ima u Ćupriji onaj momenat kad Andrić govori o posljednjim godinama devetnaestog vijeka, kao godinama "bez uzbuđenja i krupnih događaja, kao što teče mirna i razlivena reka pred neizvesnim ušćem. Po njima sudeći izgledalo je kao da nestaje tragičnih akcenata u životu evropskih naroda, pa i u kasabi pored mosta. A ukoliko bi se ponekad i javili negde u svetu, oni ili nisu dopirali do nas ili su nama ovde bili daleki i nerazumljivi. Tako je jednog letnjeg dana, posle toliko vremena, iskrsnuo opet na kapiji beo, služben oglas. Bio je kratak, ovog puta opervažen jakom crnom prugom, i javljao je da je Njeno Veličanstvo carica Jelisaveta poginula u Ženevi, kao žrtva odvratnog atentata, od ruke italijanskog anarhiste Lukenija. Oglas je dalje sadržavao gnušanje i duboku žalost svih naroda velike Austro-Ugarske Monarhije i pozivao ih da se u podaničkoj vernosti još čvršće okupe oko prestola i da tako budu najbolja uteha vladaocu koga je sudbina tako teško pogodila."

Samo jedan čovjek u Višegradu će osjetiti posljedice ovog događaja: "To je bio Pjetro Sola, jedini Italijan u varoši, preduzimač i zidar, kamenorezac i slikar; ukratko svaštar i veštak naše kasabe." Njega će višegradski klinci da provociraju zovući ga Lukeni.

Nema veze što Pjetro Sola po Andrićevom opisu ne liči baš na De Nira, ovom bi to, uostalom, bio još veći izazov. Čovjek koji je sa Razjarenim bikom pokazao šta znači sposobnost fizičke transformacije, mogao bi, zasigurno, da se utanji i pogrbi dovoljno sugestivno da nas sve ubijedi kako je baš on pravi Andrićev "majstor Pero".

I lako je zamisliti da sa ocem na snimanje - ili barem na premijeru - dođe ćerka Drina, da prošeta ćuprijom koja je dala ime knjizi koja je opet dala ime njoj.


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.