Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Velike priče

Kultni intervju Aleksandra Karađorđevića iz 1989. godine: Moja porodica je srpska, ali ja sam Jugosloven

U januaru 1989. godine zagrebački magazin "Start" objavio je intervju sa Aleksandrom Karađorđevićem, originalno objavljen u slovenačkoj "Mladini", gde je najavljen kao "jedini Srbin koji ne haje za Miloševića". Bio je to prvi intervju današnjeg stanara Belog dvora za neki medij iz SFRJ, u vreme kada je sebe još uvek doživljavao jugoslovenskim princom i kada se još nije znalo da li će ikada kročiti na tlo Jugoslavije
Izvor: Mladina/Start 1989. godine/Ervin Hladnik-Milharčič
Datum: 17/04/2016

Kultni intervju Aleksandra Karađorđevića iz 1989. godine: Moja porodica je srpska, ali ja sam Jugosloven

Engleski list Independent 14. listopada 1988. objavio je pismo čitaoca pod naslovom "Zapadna pomoć Jugoslaviji". Čitalac se pozivao na zagrebački tjednik Danas, navodio Slavka Goldštajna i pozivao vlade evropskih zemalja da ekonomski pomognu demokratizacijske snage u zemlji u kojoj je "sistem što ga je ostavio Tito na rubu propasti". "Pomaganjem ljudima koji se bore za zakonitost, ravnopravnost etničkih skupina, te slobodu misli i izražavanja Zapad neće pomoći Jugoslaviji samo da se domogne stvarne demokracije uz što manje teškoća, nego će pomoći i uspostavljanju zdrave ekonomije koja će se zasnivati na privatnoj inicijativi."

To je zvučalo dovoljno domaće da bi sve to mogao smisliti bilo koji Slovenac, no potpis je izazvao nemalo iznenađenje: "krunski princ" prestolonasljednik Aleksandar Jugoslavenski. Jugoslavija, možda, nema baš prijesto, ali negdje u Evropi očito živi prestolonasljednik Kraljevine Jugoslavije. Mladina je objavila sažetak pisma i radoznalo počela tragati za potpisnikom. Isprva je krenulo vrlo loše. Engleske novine ni za mito ne izdaju imena svojih dopisnika; u teledonskim imenicima nema takvog princa; u domaćim se arhivima mogu naći samo tračevi i aluzije na to da kraljeva obitelj boluje od kroničnog alkoholizma i brzih automobila. Jedini čvrst oslonac za potragu bio je potpis skijaških prvaka britanske kraljevske vojske. Među njima je bio i neki princ Aleksandar. A skijaškoga prvaka ipak nije nemoguće naći. Poslije mnogih zabavnih peripetija i nesporazuma i uz ljubaznu pomoć engleskih prijatelja našli smo ga u londonskoj četvrti Westminster, na dobačaj kamena od Hyde Park Cornera i ni deset minuta hoda od Picadilly Circusa. Palača koja je odgovarala adresi izazivala je strahopoštovanje. Što ćemo tu naći? Muzej voštanih figura? Leglo četničke urote? Neku od poznatih centrala kojih podružnice djeluju u domovini? Ništa od toga. Pristojnu britansku novčarsku korporaciju i negdje gotovo na njenome vrhu ljubaznog pomalo debeljuškastoga gospodina koji nam je nasmijan stezao ruke: "Vi ste iz MIadine? Vaše me pismo ugodno iznenadilo. Drago mi je da smo se susreli. Ja sam princ Aleksandar. Hoćete li kavu?"

Između pitanja i odgovora plela se zabavna vremenska zbrka: pitanja novinara fanatičnog komunističkog glasila letjela su u prošlost Kraljevine, a odgovori su išli u smjeru budućnosti monarhije. Bar jedna od linija koje u tim mjesecima prave zbrku na jugoslavenskorn prizorištu može biti zadovoljna: i s monarhističkog gledišta, naši su problemi, prije svega, ekonomski.

Svoja pisma engleskom listu potpisujete kao "Alexander, Crown Prince of Yugosiavia". Gdje je kruna?

KARAĐORĐEVIĆ: Nema nikakve krune. Bar kod mene.

 

Zašto onda takav, potpis?

KARAĐORĐEVIĆ: To nije potpis nego naslov. 'Krunski princ jest prestolonasljednik, a taj mi naslov pripada. Tako se potpisujem jer držim da monarhija može zemlji dati jedinstvo, poštujući etničke razlike i osiguravajući mogućnost zajedničkoga života političkih stranaka. Ona može biti točka jedinstva. Nikad se nisam odrekao nade i svoga imena. Moj je pradjed pokrenuo pokret za ujedinjenje zemlje, njegovo je djelo nastavio moj djed, i u znatno manjoj mjeri moj otac. A ja sam sin kralja Petra.

 

O kralju Petru malo se zna. Što je radio u emigraciji i kako se Engleska odnosila prema njemu?

KARAĐORĐEVIĆ: Zemlju je napustio u travnju 1941. nedugo poslije državnoga udara u ožujku. O tom bismo udaru mogli dugo razgovarati. Mislim da su namjere princa Pavla bile pogrešno shvaćene; on je postupio na osnovu svoje ocjene vojnoga stanja zemlje i presudbe vojne moći njemačkoga Reicha. Princ Pavle nije ni najmanje podržavao nacizam, mislio je da će moći izbjeći prolijevanje krvi. Odgađao je koliko je mogao potpisivanje pristupanja paktu i svim se snagama trudio da unese odredbe koje bi zaštitile Jugoslaviju. Naprimjer, klauzulu da njemačke čete neće prijeći jugoslavenske granice. Na kraju je bio prisiljen potpisati pristupanje paktu i tada je izvedern vojni udar. Moj je otac bio upravo u graničnoj životnoj dobi kad je mogao biti proglašen kraljem. Bio je vrlo mlad kralj i odjednom se, bez pravih iskustava, našao usred meteža. Sa savjetnicima nije imao sreće. Oko njega nije bilo baš dobrih ljudi; jedan ili dvojica su, doduše, bili dobri, ostali uglavnom nisu. Proglasom je samo nakopao sebi probleme. Lako je utjecati na nekoga kome je osamnaest godina. Kad su Nijemci bombardirali Beograd, najprije se povukao u Grčku, grčkome kralju s kojim je bio u rodu. Zajedno s vladom otišao je u izbjeglištvo najprije u Palestinu, zatim u Egipat, i na kraju, u London. A ovdje su počeli problemi u njegovoj pratnji. Ministri su se mijenjali jedan za drugim. Mislim da smo u to doba postavili svjetski rekord u broju zamijenjenih predsjednika vlade, od kojih, uzgred rečeno, nijedan nije bio izabran demokratski. Kralj Petar, kao vrlo mlad čovjek, suočio se s političarima velikoga kalibra, Čerčilom, Ruzveltom. Umjesto da u tim godinama uči od svih tih velikana, on je morao donositi odluke o zemlji od koje je bio nasilno odvojen. Cijelo je vrijeme vjerovao da bi Jugoslavija morala imati višestranački sistem, sa strankama koje bi predstavijale sve političke interese zemlje. Do svoje smrti u to je vrlo čvrsto vjerovao, i mislio je da su ga saveznici pritom ostavili na cjedilu. Bio je vrlo utučen zbog toga razočaranja, mu-čila ga je nostalgija, želio se vratiti u zemlju, no Čerčil ga je odgovorio od povratka. To je bilo na kraju rata. Čerčil mu je jednostavno rekao neka ne ide. Mislim da nije smio prihvatiti taj savjet, da se morao odmah vratiti i suočiti s novim činjenicama u našoj zemlji.

 

Zbog čega su saveznici vodili takvu politiku?

KARAĐORĐEVIĆ: Saveznici su, iz taktičkih razloga, pomagali Titu. Njihova se pomoć zasnivala na informacijama obavještajne službe, koja je već i prije rata bila pod jakim utjecajem sovjetskih tajnih službi. To se danas doima kao šala, no britanska obavještajna služba gajila je velike simpatije prema komunističkim režimima. Entoni Blant, koji je bio jedan od najbližih kraljevih savjetnika bio je ruski agent. Klugman, koji je bio član SOE u Kairu i vodio odjel za Balkan bio je također takav, a i još neki drugi. Odjel MI5 i MI6 još su i danas pod utjecajem ruskih agenata - tako se bar može zaključiti iz engleskih publikacija što izlaze u sadašnje doba, kad se poslije trideset godina otvaraju arhivi, razumije se, nije bila posrijedi samo spletka, partizani su bili u borbama efikasniji. A saveznici su previdjeli da se u Jugoslaviji ne događa samo Drugi svjetski rat, nego, u prvome redu, građanski rat. Njemačke čete nisu bile jedini neprijatelj, različite su skupine u toj posvemašnjoj političkoj zbrci napadale jedna drugu. A rezultat savezničke taktike bio je jednopartijski sistem, koji danas vlada u zemlji.

 

To je prilično brzo i neortodoksno tumačenje povijesti.

KARAĐORĐEVIĆ: Da, tako je. O tim je vremenima teško govoriti u današnjoj atmosferi. Bila bi potrebna vrlo ozbiljna i dokumentirana diskusija, u kojoj nijedna strana ne bi prošla baš sjajno. No rezultata bi svakako bilo. Jeste li pogledali današnje novine? Nije baš obećavajuće.

 

Kažete da je saveznička taktika dovela do jednopartijskog sistema. Vjerojatno tu mislite i na ukidanje monarhije. No mislim da je bio još i referendum na kojem se odlučivalo izmedu monarhije i republike.

KARAĐORĐEVIĆ: Mislim da to nisu bili izbori. Štoviše, mislim da u zemlji nikad nije bilo pravih izbora. Jugoslavija je vrlo mlada zemlja, kao država uopće nastali smo tek poslije Prvog svjetskog rata. Balkan u cjelini, a osobito naše područje, nikad nije bio odgajan demokratski. Izbori, demokracija, to su vrlo ozbiljne stvari. U Evropi su te dvije riječi načinile čuda, a naše područje politički još živi u srednjem vijeku. Ti izbori koji su valjda, odlučivali između monarhije i republike, nisu imali nikakve veze s demokracijom. Koliko ja znam, rezultati su bili krivotvoreni. Doduše, tada mi je bilo tek nekoliko mjeseci. No iz pripovijedanja znam da se odlučivalo između dvije strane, od kojih jedna nije imala nikakvih mogućnosti da politički djeluje i izlaže probleme, a druga je u cijelosti organizirala i nadzirala izbore. To se ne može nazvati slobodnim izborima.

 

Milošević, je dobro iskoristio izbijanje nacionalističkih osjećaja i napravio političku karijeru. Iskreno rečeno, mislim da to nema prave veze s današnjom Evropom i da će takvo poticanje nacionalističkih osjećaja u negativnome smjeru samo još ubrzati nazadovanje Jugoslavije. Nacionalizam može biti vrlo dobra stvar kad ujedinjuje, no krajnje je opasno njime izazivati sukobe
Milošević, je dobro iskoristio izbijanje nacionalističkih osjećaja i napravio političku karijeru. Iskreno rečeno, mislim da to nema prave veze s današnjom Evropom i da će takvo poticanje nacionalističkih osjećaja u negativnome smjeru samo još ubrzati nazadovanje Jugoslavije. Nacionalizam može biti vrlo dobra stvar kad ujedinjuje, no krajnje je opasno njime izazivati sukobe

 

Možete li za tako decidiranu tvrdnju navesti kakav dokaz?

KARAĐORĐEVIĆ: Mogu reći samo to da, koliko je meni poznato, tadašnje događanje ne odgovara predodžbi izbora na kojima se glasačkim listićima, tajno bez prisile i u sigurnoj atmosferi odlučuje između nekoliko opcija. Ne bih u ovom trenutku želio izreći neku konkretniju tvrdnju.

 

Kad je kralj Petar shvatio da ne sudjeluje više u jugoslavenskoj političkoj igri?

KARAĐORDEVIĆ: Te se uloge nije nikada odrekao. Želio je biti dio jugoslavenskog političkog života, i biti dio parlamentarnog života sa strankama. Njegova zamisao u jugoslavenskoj državi nije odudarala od načela kralja Petra I koji je imao u mislima ustavnu monarhiju s punim stranačkim predstavništvom u parlamentu. Tu su bila nesigurna vremena i treba tragati u više pravaca. Kralj Petar I mnogo je čitao, a između ostaloga preveo je i Esej o slobodi engleskoga pisca Džona Stjuarta Mila, vjerojatno radi inspiracije. Preveo ga je s francuskog, jer se školovao na francuskoj vojnoj akademiji "Saint Cyr". No u daljnjoj su povijesti nastajali svakakvi problemi. Problemi u vezi s narodima i problemi s parlamentom. Poslije niza političkih atentata i socijalnih nemira, moj djed kralj Aleksandar uveo je diktaturu. Namjera mu je inače bila dobra, ali rezultat nije. No tada je Jugoslavija bila još vrlo mlada zajednica, bez demokratskih tradicija, i otad je izgubila mnogo vremena. Demokratski eksperiment nikad više nije dobio priliku u Jugoslaviji, pa zemlja nije zaostala samo ekonomski, što je upravo očito, nego je i politički na repu Evrope i već ispada iz nje. Moj je otac vjerovao da bismo u našoj zemlji morali imati političke stranke i demokratski izabranu skupštinu, no nikada nije imao mogućnosti da taj plan i ostvari. A oko sebe je imao nekompetentne savjetnike.

 

U kakvoj je okolini uopće živio u Londonu? O izbjegličkim se zajednicama gotovo ništa ne zna.

KARAĐORĐEVIĆ: U njegovu je životu najžalosnije upravo to što poslije studenoga 1945. nije više imao dom u koji bi se mogao vratiti. Dotad je živio u ambasadi ili u hotelu Claridge's, no dom nije imao. Sve do svoje smrti seljakao se iz jedne zemlje u drugu. lz Engleske u Švicarsku, iz Italije u Francusku, iz Sjedinjenih Država u Španjolsku...

 

A što ste vi radili?

KARAĐORĐEVIĆ: Mene su godinama vucarali sa sobom kao suvišnu prtljagu. Susretali smo emigrantske političare koji su bili sve udaljeniji od pravih problema zemlje i koji nisu imali ni pravih informacija ni pravih ideja. Kad mi je bilo osam godina, poslali su me u školu u Švicarsku. To je bila za mene vrlo sretna okolnost. Sklonio sam se od pomutnje emigrantske politike i obreo se u plodnoj međunarodnoj okolini. U školi su me posebno učili povijesti naše zemlje i zapravo sam imao više doticaja s jugoslavenskom realnošću nego moji roditelji. S njima sam bio za vrijeme školskoga raspusta.

 

Pretpostavljam da imate britansko državljanstvo.

KARAĐORĐEVIĆ: Da, no pitanje državljanstva malo je zamršenije. Rođen sam 17. srpnja 1945. u hotelu Claridge's u Londonu. Tada je moj otac formalno još bio kralj. Ja sam bio prvenac i kao takav prestolonasljednik. No, jugoslavenski je zakon određivao da nasijednik jugoslavenskoga prijestolja mora biti rođen na jugoslavenskom tlu. Britanski kralj i viada ljubazno su pomogii da se apartman na drugom katu hotela Claridge's proglasi jugoslavenskom teritorijom. Tako su bili zadovoljeni svi zakonski uvjeti.

 

I to je bilo sasvim u skladu s pravilima?

KARAĐORĐEVIĆ.: Da. To nije ništa neuobičajeno. Ista formula vrijedi i za zemljišta na kojima su ambasade, a primjenjuje se i u drugim slučajevima. U sobi pokraj one u kojoj sam se rodio bili su predstavnici vlade u izbjeglištvu, a i predstavnici Titove vojske, što je, možda, prilično čudno. Moj je otac tada još imao ambasadu u Madridu i Lisabonu i izdao mi je pasoš kao jugoslavenskom državljaninu.

Ubrzo su obje ambasade bile ukinute i tako su moje putne isprave postale samo običan komad papira i ništa više. Slučajno, jedan sam od potomaka Sofije Hanoverske. Taj je slučaj bio važan, jer je to rodoslovije što vodi k engleskoj kraljevskoj obitelji. Engleski je Parlament donio zakon po kojemu potomci Sofije Hanoverske mogu postati britanski državljani: To, možda, zvuči ironično, no da nema toga zakona, engleska kraljica ne bi bila britanska državljanka nego njemačka. I po tom sam zakonu dobio engleski pasoš. No, unatoč pasošu i dalje se smatram Jugoslavenom.

 

Upitate naše radnike koji rade u različitim evropskim zemljama odakle su, najprije ća vam reći da su iz Jugoslavije, a tek će zatim spomenuti Srbiju, Makedoniju, Hrvatsku ili Sloveniju. I koliko mogu ocijeniti, žele više autonomije za svaku regiju posebno, unutar Jugoslavije i u Evropi. Držim da takav projekt nije izvodiv bez stranačkog sistema i možda uključuje i preseljenje glavnoga grada više prema sredini teritorija. No, to su možda sanjarenja

 

To se pitanje u našim danima u Jugoslaviji ne rješava tako jednostavno. Koje ste narodnosti?

KARAĐORDEVIĆ: Jugoslaven sam. Jugoslavija je čudesna zemlja. Mozaik različitih nacionalnosti čini mi se kao vrlo sretna okolnost. Tako bogata kombinacija naroda i vjera, običaja i jezika jedva bi se našla još negdje. Sve se to prepleće u izvanredno fascinantne povijesne peripetije koje Jugoslaviji daju još poseban sjaj. Mislim da je vrlo važno sačuvati to, onako kako to danas čine sve evropske zemlje, koje pokraj sve silovitosti procesa udruživanja čuvaju različitost jezika i običaja. To znači da svaki narod odlučuje onako kako želi, ali i da ne smijemo dopustiti da se uhvatimo u opasnu klopku nacionalizma. Kao što sarm spomenuo u svome pismu različitim novinama, opasnost libanonizacije je prevelika da ne bismo ozbiljno razmislili o njoj. Ponovno uspostavijanje umjetnih granica vodi u srednjevjekovni mentalitet. Cijela Evropa razmišlja o ukidanju granica, a Jugoslaviji prijeti opasnost da sama sebe postavi u sredinu Tihoga okeana, u potpunu izolaciju. Ne smijemo zaboraviti da Jugoslavija i ne treba tek ući u Evropu; mi smo dio Evrope i moramo poštovati svoje nacionalne izvore. To je evropski duh. Upitate naše radnike koji rade u različitim evropskim zemljama odakle su, najprije ća vam reći da su iz Jugoslavije, a tek će zatim spomenuti Srbiju, Makedoniju, Hrvatsku ili Sloveniju. I koliko mogu ocijeniti, žele više autonomije za svaku regiju posebno, unutar Jugoslavije i u Evropi. Držim da takav projekt nije izvodiv bez stranačkog sistema i možda uključuje i preseljenje glavnoga grada više prema sredini teritorija. No, to su možda sanjarenja.

 

Kad govorite o višestranačkom sistemu, mislite li i na komunističku partiju?

KARAĐORĐEVIĆ: Stranački je sistem politički sistem u kojem su politički predstavljeni svi politički interesi. U Evropi se ne može zamisliti demokracija bez komunističke partije u parlamentu. Izgubili smo 43 godine u eksperimentu koji nije uspio. Ljudi me pitaju, nije li Jugoslavija u te 43 godine lijepo napredovala?

Ja im odgovaram da bi joj išlo mnogo bolje da je imala demokratski sistem po evropskim mjerilima.

 

Prijevod vašega pisma Independentu popratili smo u Miadini opaskom da postoji bar jedan Srbin koji ne haje za Miloševića. Imate li kakav komentar?

KARAĐORĐEVIĆ: Uzgredno rečeno, pismo niste preveli nego samo prenijeli posve ukratko. A ono nije bilo objavljeno samo u Independentu nego i u Guardianu, Daily Mailu i još nekim listovima. A što se tiče Miloševića, mislim da on popunjava vakuum. Vjerojatno treba napadati Ustav iz 1974. i način na koji on dijeli kolač. Tu, vjerojatno, treba tražiti razloge za nacionalističke osjećaje u Sloveniji, Hrvat-skoj i, dakako, u Srbiji. Milošević, je dobro iskoristio izbijanje nacionalističkih osjećaja i napravio političku karijeru. Iskreno rečeno, mislim da to nema prave veze s današnjom Evropom i da će takvo poticanje nacionalističkih osjećaja u negativnome smjeru samo još ubrzati nazadovanje Jugoslavije. Nacionalizam može biti vrlo dobra stvar kad ujedinjuje, no krajnje je opasno njime izazivati sukobe.

 

Sukobi su već tu. Srbi i Albanci...

KARAĐORĐEVIĆ: Taj je konflikt javan i svakome očit. No jedno je rješenje toga problema demokracija. Nije riječ samo o Srbiji i Kosovu, moramo govoriti i o našem južnom susjedu. Ta zemlja živi u kameno doba, odvojena od cijeloga svijeta. I u Albaniji bi se moralo nešto dogoditi da problemi na Kosovu ne bi bili tako jako bolni. Cijelom je tom području potreban liječnik i mislim da taj liječnik može biti samo demokracija. Ondje su se dogodile mnoge, upravo grozne, stvari. No, to se događa uvijek kad se strasti raspale. Moramo se smiriti i sazreti i demokratski odlučiti što želimo. Nema brzih rješenja. Postupno i strpljivo uvođenje opozicije, nadzora nad političarima što ga provode masovni mediji, uspostavljanje bliskih veza s Evropskom Zajednicom. Treba unijeti tehnologiju, bez tehnologije što je ima Evropa ne može se napredovati. Čak je i Sovjetski Savez pripravan na nevjerojatne promjene kako bi utolio glad za tehnologijom pa uspostavlja sve otvorenije veze s Evropom. Besmisleno je to što gubimo liječnike koji postaju izvrsni specijalisti u Americi i Evropi, a nacionalno je zdravstvo u krizi. Valja stvoriti uvjete da svi ti ljudi ostanu kod kuće, treba se brinuti za njih, a ne potpomagati ljude koji iskorištavaju probleme kako bi ojačali svoju političku moć. Svaka nacionalnost u našem mozaiku ima svoju sudbinu i može je ostvariti samo u mirnoj i demokratičnoj atmosferi.

 

Kako definirate demokraciju?

KARAĐORĐEVIĆ: Politički sistem koji jamči slobodan izbor. Pretpostavlja slobodu izražavanja; tu mislim na slobodu političkoga izražavanja gdje nijedno političko uvjerenje nije nametnuto i ima svoga predstavnika u skupštini. To nipošto nije savršeni sistem, no boljega nema.

 

Kako ste stekli takvo uvjerenje? Zanimaju me posve biografske pojedinosti.

KARAĐORĐEVIĆ: Spomenuo sam već kako su me, kad mi je bilo osam godina, poslali u privatnu školu u Švicarskoj. Zapravo sam ovdje pohađao dvije škole. U prvoj, koja je bila vrlo mala i nezanimljiva, bilo mi je dosadno, nisam je previše volio. Kad mi je bilo devet godina upisali su me u međunarodnu školu, gdje sam ostao pet godina. Odande sam, na jednu godinu, otišao u Sjedinjene Države. To je bilo vrlo plodno iskustvo. Okolina se posve promijenila i razlika je bila poticajna. Iz Amerike sam otišao u Škotsku, gdje sam pohađao Gordonstone. To je vrlo dobra škola, ondje se školovao princ Čarls, a i mnogi drugi. Onda se mome ocu učinilo da bih morao imati i vojno iskustvo. Upisao sam se na britansku vojnu akademiju i odande sam, pošto sam završio školovanje, stupio u britanski puk. Moram priznati da sam se ondje izvrsno osjećao. S tom sam jedinicom bio u Njemačkoj, Libiji, neko vrijeme u Sjedinjenim Državama, Italiji, a i na Bliskom istoku. U jedinici sam ostao sedam godina.

 

U kojem puku?

KARAĐORĐEVIĆ: Sto šezdest petom "Qu-een's Royal Lancers".

 

To je nešto vrlo slavno, zar ne?

KARAĐORĐEVIĆ: Svakako, to je jedna od najvrsnijih kraljevskih pukovnija. U prvim je redovima na krunisanjima, bila je kod El Alameina, i slično. Svaki engleski puk ima počasnog zapovjednika koji ne mora biti engleski državljanin. Kad sam ja služio ondje, to je bio otac Huana Karlosa. Taj zapovjednik često nas je posjećivao dok smo se selili iz jedne zemlje u drugu. To je vojničko iskustvo bilo doduše vrlo naporno i teško, osobito na Bliskom istoku i u Africi, no ostalo mi je u vrlo lijepom sjećanju.

 

Jeste Ii, kao oficir NATO-pakta, pomislili koji put da biste se mogli naći u ulozi napadača na Jugoslaviju?

KARAĐORĐEVIĆ: Mislim da Jugoslavija nije ni u kakvoj opasnosti da je netko napadne vojno. Ne vidim nikakvu opasnost od pakta NATO, a Sovjetski Savez ima sada dovoljno unutrašnjih problema i mislim da ni odande ništa ne prijeti.

 

Ali znate da veliki dio zemlje živi od neprestane ugroženosti izvana?

KARAĐORĐEVIĆ: Da, to može biti način vladanja nad ljudima, kad im se usađuje u glavu da prijeti opasnost sa sjeverozapada i zapada.

 

Je li vojska u kojoj ste vi bili drukčija?

KARAĐORĐEVIĆ: Moderne su vojske brojčano male, uvježbavaju se najviše u vladanju tehnologijom, složenim komunikacijama. Cijelo je težište vojske na profesionalizaciji. To omogućuje vrlo visok stupanj uvježbanosti i kompetentnosti. Profesionalizam ima svoje dobre i svoje loše strane. Jugoslavenska se armija zasniva na općoj obavezi. To je sasvim drukčiji princip. Profesionalne armije regrutiraju pripadnike propagandnim akcijama i time se gubi posebna kvaliteta vojnoga obveznika. Vojske koje se zasnivaju na obaveznom služenju prosjek su cijeloga društva, odraz zajednice. A u profesionalno reguliranu vojsku dolazi mnogo ljudi koji drugdje ne mogu dobiti posao, koji ne znaju ništa drugo raditi. To može biti ozbiljan problem. Američku armiju sada čini već više od četrdeset posto Crnaca, a to dakako nije prosjek društva. No u doba kad ne prijeti nikakva opasnost od invazije ne vidim smisao u skupoj, brojčano jakoj vojsci koja se zasniva uglavnom na vojnim obveznicima.

 

Niste nastavili vojničku karijeru. Što ste radili poslije?

KARAĐORĐEVIĆ: Poslije sedam godina sam sa činom kapetana napustio puk, a onda sam se oženio.

 

S kim?

KARAĐORĐEVIĆ: Mariom Gloriom, kćeri don Pedra, koji bi u sretnijim okolnostima bio brazilski kralj.

 

Jeste li planski tražili mladenku među aristokracijom?

KARAĐORĐEVIĆ: Ha, ha, ne! Uopće nisam! Nije to bio planirani brak, nije tu bilo nikakve trgovine. Vjenčali smo se iz ljubavi. Naše su veze sa španjolskom dinastijom bile uvijek vrlo jake i često se sastajemo. Njezina je majka sestra grofice barcelonske, majke sadašnjeg španjolskog kralja Huana Carlosa.

 

Je li to vjenčanje imalo kakve ozbiljne posljedice u vašem životu?

KARAĐORĐEVIĆ: Zar ih nema svaki brak? Otišli smo živjeti u Brazil, koji je, uzgred rečeno, upravo nevjerojatno lijepa i uzbudijiva zemlja. Ondje sam živio tri godine, s nekoliko skokova u Englesku i Njujork u međuvremenu. Naime, radio sam s marketinškim agencijama i osiguravajućim društvima. A u tome poslu čovjek mora neprestano učiti.

 

Za koju ste agenciju radili?

KARAĐORĐEVIĆ: "Ogilvy and Mather", globalni marketing. No za vrijeme moga posjeta SAD, osiguravajuća kompanije iz Čikaga ponudila mi je šefovsko mjesto kod njih i ostao sam ondje pet godina. Ondje sam izbliza proučio američki poslovni mentalitet, način organiziranja, i prvi put se ozbiljno susreo s kompjuterima i sve je to bilo izvanredno iskustvo. Iz Čikaga sam prešao u Vašington, u srodnu kompaniju, a cijelo sam vrijeme održavao intenzivne kontakte s Engleskom i s Evropskom ekonomskom zajednicom.

 

Kapital ste, vjerojatno, naslijedili?

KARAĐORĐEVIĆ: Ma kakvi! Naslijedio nisam ništa, ni penija. Roditelji su mi osigorali samo školovanje u najboljim školama, i to je bilo sve. Prvi sam stan u Čikagu kupio od vlastite zarade, kuću u Virdžiniji također. Ja sam self made man, po američkim mjerilima.

 

Self made prince?

KARAĐORĐEVIĆ: Ha, ha! To mi se sviđa. Dajte to u naslov.

 

Negdje sam pročitao da su vam se djeca rodila u Americi.

KARAĐORĐEVIĆ: Da, prvorođeni Petar rodio se u Čikagu, a u Vašingtonu smo dobili blizance.

 

Ako sam dobro shvatio, vaša sadašnja žena je Grkinja, a to su djeca Marie Glorie, one iz španjolske loze?

KARAĐORĐEVIĆ: Da, razveli smo se i Maria Gloria se vratila u Španjolsku. Sad je sretno udana i živi na jugu Španjolske, gdje ima dvoje djece. A naši sinovi žive sa mnom i mojom novom ženom u Londonu. Poslijepodne ćete ih moći vidjeti, sad su u školi.

 

Od čega živite sada?

KARAĐORĐEVIĆ: Imam jednu od vodećih funkcija u privatnoj kompaniji koja se bavi preprodajom zemljišta, investicijama, brodskim prometom, bankarstvom i još nekim poslovima. Sada je cijelo težište na financijskom kapitalu i moja su iskustva iz Amerike dragocjena.

 

Jeste li bogati?

KARAĐORĐEVIĆ: Da, hvala, ne mogu se potužiti. Ide mi baš dobro.

 

Da li biste kao poslovni čovjek investirali u Jugoslaviju? Je li to zemlja u koju biste imali poslovno povjerenje?

KARAĐORĐEVIĆ: Jugoslavija danas ne pokazuje sliku koja bi poticala dobre investicije. Osobito ne velike. To je dokazano. Vrlo je malo kompanija koje bi otišle onamo i rekle da žele u sljedećih osamnaest mjeseci sagraditi tvornicu ili na neki drugi način mnogo investirati. Danas je to nemoguće. Nije prava atmosfera za strana ulaganja. Svatko bi morao imati mogućnost većinskog vlasništva ili ortaštva. No, za to su potrebni uvjeti. Neobično je to što je u sjevernom dijelu zemlje tek nekoliko uspješnih poduzeća koja pozivaju na takvu suradnju.

 

Koliko su vam veze sa španjolskom kraljevskom obitelji pomogle da uspijete? Tvori li evropsko plemstvo posebnu poslovnu zajednicu?

KARAĐORĐEVIĆ: Znate, o načinima poslovanja se ovdje ne razgovara ovako preko stola. lpak, ponešto se može reći. O Španjolskoj bih rado rekao nekoliko detaljnih stvari, no to ću poslije. Jer, najprije treba raščistiti nesporazume oko aristokracije. Sve moderne evropske monarhije - švedska, nizozemska, danska, norveška, belgijska, pa i engleska, demokratske su i ustavne. Sve odreda imaju uspješnu privredu i sređene socijalne odnose. A uspješne su zato što su demokratske, a ne zato što su monarhije. Kraljeva se uloga razlikuje od zemlje do zemlje, od Švedske, gdje je kralj simbolična figura bez političke vlasti, do Španjoiske, gdje on ima ulogu neposrednoga jamca demokratskoga uređenja. Ne smijete zaboraviti da je moderna demokracija izumljena u tim monarhijama. Zajedničko im je to što monarhija ujedinjuje kontinuitet, središte je društvenih različitosti, točka u kojoj se suprotnosti susreću na neutralnom terenu. Španjolska je poseban slučaj, poseban zato što je tako svjež. Frankova je Španjolska bila diktatura, a kralj Huan Karlos omogućio je slobodno stvaranje političkih stranaka. To nije bilo lako i to nije omogućio samo on osobno. Iako i to, osobito u odnosu prema vojsci koja je bila Frankova. Htjeli ste me bocnuti onim pitanjem o komunističkoj partiji. Huan Karlos je legalizirao komunističku partiju, ali ne samo tako, nego zato što je vodio političku igru koja bez legalizacije svih političkih interesa ne bi imala smisla. Španjolske su komuniste zajedljivo nazivali kraljevskom komunističkom partijom, jer ih je taj jednostavno štitio. Jedino što u toj igri nema mjesta su protudemokratski državni udari. Huan Karlos ih je spriječio već nekoliko. Među njima je bar jedan dio spektakularan i odlučujuće je bilo kraljevo izravno političko posredovanje. Monarhističko shvaćanje demokracije u Španjolskoj zapečaćeno je kraljevim pečatom. U toku posljednjih trinaest godina Španjoiska je napredovala više od bilo koje druge evropske zemlje. Iz mračne sredozemne diktature razvila se u evropsku zemlju s najbržim rastom, najsigurnijim ulaganjima, i sad je u svjetskim mjerilima najprivlačnija zemija za velike investicije. Kapital samo hrli u Španjolsku. S demokracijom zemlja napreduje, a u diktaturi, bila ona lijeva ili desna, nema napretka. U demokraciji se politička vlast smjenjuje, a ne znam ni za jednu diktaturu koja je prepustila vlast nekome drugom. U Španjolskoj se to moglo dogoditi s diktatorovom smrću, a ne znam ni za jednog komunističkog diktatora koji je i poslije smrti napustio diktatorsku vlast. U diktaturama nema smjene političke vlasti, državnim udarima samo se mijenjuju diktatori.

 

Nikada nije bio neprijateljski nastrojen, nije nikada ružno govorio o njemu. Priznavao je njegovu osobnu snagu, a o toj snazi ne može biti nikakve dvojbe. Sačuvao je jugoslavensku zajednicu unatoč svim teškoćama, osnovao je Pokret nesvrstanih
Moj otac nikada nije bio neprijateljski nastrojen, nije nikada ružno govorio o Titu. Priznavao je njegovu osobnu snagu, a o toj snazi ne može biti nikakve dvojbe. Sačuvao je jugoslavensku zajednicu unatoč svim teškoćama, osnovao je Pokret nesvrstanih

 

Čini mi se da biste ovdje rado počeli govoriti o Jugoslaviji, no samo bih vas na trenutak zaustavio. Niste još odgovorili o aristokratskoj poslovnoj zajednici. Imate kontakte sa španjolskim kraljem?

KARAĐORĐEVIĆ: Poslovnu zajednicu možemo ostaviti postrani, a Huan Karlos i ja vrlo smo dobri prijatelji. Njegova žena, kraljica Sofija, moja je sestrična. Kraljičin djed po ocu bio je grčki kralj Aleksandar. Huana Karlosa upoznao sam u Portugalu, ondje je njegova obitelj živjela u doba Frankove diktature. Imali smo mnogo zajedničkih interesa i srodne političke poglede, o kojima smo razgovarali na obali i za vrijeme jedrenja. Huan Karlos je izvrstan jedriličar. Tako je sklopljeno čvrsto prijatetjstvo. Uvijek je vjerovao u to da demokracija može spasiti njegovu zemlju. Dakako, imao je veliku sreću. Španjolska je, doduše, povijesno vrlo podijeljena zemlja, toliko podijeljena da su Baski gurnuti u terorističku aktivnost, bar neki od njih, ali cijela zemlja ima jednu vjeru i male razlike u jezicima.

 

Shvatimo to kao podsjećanje na Jugoslaviju. Jeste li kada bili u Jugoslaviji?

KARAĐORĐEVIĆ: Nisam, letio sam preko nje, prejedrio sam Jadransko more uzduž i poprijeko, no nikad nisam stupio na njeno tlo. Osim onda kad sam se rodio. Volio bih je posjetiti.

 

Pa to vam valjda nitko ne brani! Zašto ne odete?

KARAĐORĐEVIĆ: Oprostite, ne bih želio sumnjati u vaše profesionalne kompetencije, no još je na snazi zakon koji se ipak može tako shvatiti. Moji pravni savjetnici imaju, što se toga tiče, međusobno oprečna mišijenja, a ja se ne bih volio upletati u bilo kakve neugodnosti. Znate, jugoslavenske je zakone vrlo teško razumjeti. Nema nikakvih razloga da ne odem u Jugoslaviju, a postoji vrlo jaka želja.

 

Nemate ni bilo kakve kontakte?

KARAĐORĐEVIĆ: Dobivam mnogo publikacija, knjiga i novina. Razgovaram s ljudima koji putuju u Jugoslaviju, s ljudima koji dolaze u London. Tako ostajem u dodiru sa stvarnošću zemije. Susretao sam mnoge zapadne ambasadore koji su službovali u Beogradu, konzule koji su bili u Zagrebu i Ljubljani, tako da sam, što se tiče zemije, u toku. Razumije se, to ne može nadomjestiti neposredne kontakte.

 

Je li neka jugoslavenska službena ustanova ikada stupila s vama u vezu?

KARAĐORĐEVIĆ: Nije, neposredno. Prije nekoliko godina, dok je Tito još bio živ, bio je jedan ili dva pokušaja, no nije isklijalo ništa. Mislim da je to bilo 1957. ili 1958, za Titova posjeta grčkome kralju. Tada su se zanimali za mene. Bilo mi je dvanaest iti trinaest godina čuo sam da su me spominjali, no nije se ništa razvilo iz toga. Tek je nedavno moja sestrična princeza Elizabeta (Jelisaveta, prim. ur.) posjetila Jugoslaviju. Bila je na nekakvom sastanku u Budimpešti i poželjela je vidjeti krajeve gdje se rodila. Pripovijedala mi je da su je primili vrlo lijepo, bila je vrlo ganuta.

 

A što je s blagom kralja Aleksandra?

KARAĐORĐEVIĆ: To pitanje valja konačno raščistiti. Nikad nisam vidio nikakve zlatne poluge ili švicarske bankovne račune. Švicarci imaju zakon po kojemu se poslije pedest godina omogućuje uvid u bankovne račune, pedeset godina poslije smrti njihova vlasnika. Nema nikakvih računa.

 

Odakle onda priča o Aleksnadrovu blagu?

KARAĐORĐEVIĆ: Znam samo jednu priču, koja bi mogla biti izvorište toga mita. Priča je čak privlačna. Kralj Aleksandar imao je zanimljiv hobi. Bio je tragač za zlatom. Kopao je u nekom smiješnom malom rudniku zlata. Zabavljalo ga je da u kratkim hlačama ispire zemlju i traži zlatna zrnca. Kod Londonskog osiguravajućeg društva "Lloyd's" imao je polisu osiguranja, a trebala mu je nekakva nova oprema za pročišćavanje zemlje. Te nesretne, 1934. godine odlučio se da ne plati premiju za polisu nego da taj novac upptrijebi za kupovinu opreme. Tako je i učinio. To je jedina priča o zlatu za koju sam čuo. A jedino zlato koje samn posjedujem je djedov prsten, a i taj je vrlo malen. Načinjen je od zlata iz naše domovine i djed ga je sam oblikovao. Priča o blagu razbukti se uvijek kad se Jugoslavija uplete u financijske skandale, možda baš to objašnjava njeno tako često podgrijavanje. Razumije se, ako mi netko kaže broj računa, ne bih se branio. Tada ne bih više morao raditi.

 

Drug Tito vjerojatno kod vas ne znači mnogo. Kakvo je mišljenje o njemu imao vaš otac?

KARAĐORĐEVIĆ: Da ste razgovarali s njim, bili biste iznenađeni. Nikada nije bio neprijateljski nastrojen, nije nikada ružno govorio o njemu. Priznavao je njegovu osobnu snagu, a o toj snazi ne može biti nikakve dvojbe. Sačuvao je jugoslavensku zajednicu unatoč svim teškoćama, osnovao je Pokret nesvrstanih. Postao je nekakav međunarodni heroj, imao je impresivne prijatelje, Nasera, Selasija, Nehrua, Fidela Kastra. Na Zapadu su vrlo poštovali njegov ugled u zemljama trećega svijeta no životnim uvjetima u Jugoslaviji nisu se nikada potanje bavili. Jugoslavija je išla sama svojim putem i polako zaostajala za Evropom. Danas je Jugoslavija poznata po rekordnoj nekvaliteti svojih proizvoda, rekordnoj inflaciji, nezaposlenosti, ekonomskim aferama. Unutrašnji su odnosi izbili na međunarodnu razinu. No, da se vratimo na vaše pitanje. Moj je otac bio svjestan, u prvom redu, unutrašnjih problema Jugoslavije. Koliko se sjećam, Tita je shvaćao, prije svega, kao prepreku na putu prema parlamentarnoj demokraciji. No nikada ga nije grdio niti svjesno vrijeđao. Ni privatno ni javno.

 

Jesu li se ikada sastali?

KARAĐORĐEVIĆ: Nisu, nikada. Moj se otac želio vratiti poslije rata, no to su mu zabranili. Htio je diskutirati, no bio je premlad da bi ga saveznici shvatiti ozbiljno i podržali ga.

 

Kakav vam se čini da je bio odnos nove vlasti prema monarhiji? Strah? Prezir?

KARAĐORĐEVIĆ: Monarhija ih je očito vrlo fascinirala. Dvorci i zamkovi su se poslije 1945. lijepo namnožili. Tito je imao znatno više kraljevskih rezidencija nego kraljevi. Oplenac je nevjerojatno lijepo uređen, bar sudeći po fotografijama. Očišćen je i obnovljen, a na stijenama pokraj slika Karađorđevića vise Titove slike. To je, možda, malo čudno. Očito žele mjesto u kontinuitetu povijesti zemlje samo što su na odgovarajući način promijenili povijesne knjige.

 

Iz vaših bi se odgovora moglo zaključiti kako držite da je u Jugoslaviji sve išlo naopako. Možete li se malo zaustaviti na tome što je to išlo naopako?

KARAĐORĐEVIĆ: lzmeđu dva rata išlo je naopako jednako kao što je išlo naopako u Evropi. Carstva su se razbijala i stvarala se nova. Mi smo uvijek bili malo u zaostatku, iza drugih u Evropi. Raspala se Austro-Ugarska, Rusija je bila u plamenu, Nijemci su se nanovo naoružavali, a mi smo bili u sredini. Stvorili smo novu državu i bili smo posljednji u Evropi. Talijani i Nijemci u svojim su se zemljama ujedinili prije Prvog svjetskog rata i imali su mnogo vremena da srede stvari, a ipak su se zapleli. Mi smo se morali žuriti prije nego što je izbio drugi veliki sukob. Poslije Prvog svjetskog rata nastavili su veliki nacionalni pokreti za komunizam. Na sveučilištima i u tvornicama bili su vrlo utjecajni. Izuzetna volja - mislim da je posrijedi bilo uglavnom to - donijela je visok stupanj jedinstva i učvrstila položaj. A kad dosegnete neki položaj, jasno je da ga želite zadržati i nastaviti samo s jednom strankom. To vrijedi i za slične desničarske pokrete. A od toga su balkanske zemlje mnogo trpjele, naša možda još najviše. Grčka je išla gotovo istim putem. U njoj stvari danas nisu ružičaste, no nisu ni katastrofaine. I oni su imali svoj građanski rat, doživjeli opasnost od komunističke diktature, riješili se desničarske diktature. Mi smo imali Nijemce, građanski rat. Kao što znate, svašta smo imali.

 

U svome pismu Independentu govorili ste o Evropskoj zajednici. Čini li vam se mogućnost priključenja EEZ realna?

KARAĐORĐEVIĆ: Mislim da Jugoslavija nema nikakvu drugu budućnost osim te da preuzme svoju ulogu u Evropi. Nema drugoga izlaza nego da postane demokracija i da ima ulogu u Zajednici. Ne možemo biti sami u tom sendviču. Na sjeveru imamo Italiju, na jugu Grčku, a sve se ozbiljnije govori o mogućnosti da se Evropskoj zajednici priključi i Turska. To je bizarno, no možda će se dogoditi. Ne vidim drugi logički zaključak nego da Jugoslavija uđe u Zajednicu. Imamo nevjerojatan narod koji je dokazao da može biti uspješan, imamo pojedince koji su dokazali da se snalaze u poduzetništvu, da su sposobni. Evropa ne daje drugo nego priliku da se te sposobnosti samo još više gaje i razvijaju. Sada se prirodna bogatstva rasipaju, željezare ne znaju proizvoditi, tvornice automobila proizvode tako loše automobile da ih moraju prodavati ispod cijene i uz upravo nevjerojatne popuste pogodnosti. Pogledajte kako se prodaju automobili u Americi, to je smiješno. Ispunimo li uvjete za ulazak u Zajednicu, time možemo samo dobiti. To su uvjeti koje je mogla ispuniti Španjolska, mogao bi je ispuniti Portugal. Dosegnemo li punu demokraciju možemo postati važan član Zajednice. Jugoslavija je ne samo u evropskome mjerilu jaka zemlja, na strateški važnom položaju.

 

Govorite u prvome licu množine. Je li to pluralis maiesteticus? Gajite li ambicije o restauraciji monarhije?

KARAĐORĐEVIĆ: O tome ne odlučujem ja. O tome može odlučiti samo narod. Mislim da monarhija može imati važnu ulogu kod svih nacionalnosti. Može biti točka sretanja. Vjerujem u fair play. Mislim da svako gledište mora biti zaštićeno, da treba čuti svakoga. Monarh može biti takva točka koja će osigurati nadu u političku zrelost. Mislim da bih bio takav monarh koji može osigurati kontinuitet zemlje bez obzira na to kako se mijenjaju vlade.

 

Ako bi Jugoslavija uvela višestranački sistem u kojem bi, recimo, djelovala i rojalistička stranka, da li biste je potpomagali?

KARAĐORĐEVIĆ: Ne bih je potpomagao. Ne možete imati Monarhističku stranku. Monarhija mora biti iznadstranačka i iznadnacionalna. Jer u monarhiji je dobro upravo to što ona može biti sugovornik svih stranaka, što može sa svima sjesti za stol i razgovarati sa svim strankama o budućnosti zemlje. Moderna monarhija nije totalitarna, nije autokratska. Ustavna je. Monarhija može svakoj stranci pomoći da u neutralnoj atmosferi postigne svoje ciljeve, pa makar to bile socijalistička stranka, komunistička demokršćanska.

 

Znate li da u Jugoslaviji vlada paranoja pred emigrantskim skupinama? Da šu četnici i ustaše još opasni?

KARAĐORĐEVIĆ: Znam. Ljudi se još dobro sjećaju grozota iz rata. Volio bih istaći da su na cijeni samo ljudi koji žive u zemlji. Ljudi koji žive u Jugoslaviji jesu oni koji su imali sreću. Mislim da ja nisam imao sreće, jer sam bio odvojen od domovine. Mislim da nijedna od tih skupina nije neka ozbiljna opasnost, da ih se ne treba bojati. Nisu to samo četnici i ustaše, ima i drugih. Žele li te skupine bilo što postići, moraju se demokratizirati. Zakon pištolja i krvi ne vrijedi više, u toku rata odvijao se građanski rat, strasti su bile raspaljene, kipjelo je i prekipljavalo. Ne znam kakva ima smisla raspravljati za kuhinjskim stolom o stvarima što su se događale prije četrdeset godina. Na kraju dvadesetoga stoljeća možemo se nadati kraju nasilja i prolijevanja krvi. Ti bi pokreti morali odumrijeti. Kad je netko od tih ljudi uopće bio u Jugoslaviji? lzgubili su kontakt i moraju odumrijeti. Ja sam vrlo vezan uz Jugoslaviju kao cjelinu. To zbog toga što sam uvijek živio izvan nje i susrećem ljude koji dolaze odasvud. Mene ne treba povezivati s tim skupinama. Izvorno je moja obitelj doduše srpska, no mislim da treba biti pošten prema njoj i reći da je ideja jugoslavenske monarhije bila ideja zajednice različitih naroda koji žive u jedinstvu i zajedništvu.

 

Poslije smrti kralja Petra II širile su se glasine o tome kako su vas željeli okruniti za kralja. Što je to bilo?

KARAĐORĐEVIĆ: Zaista su mi dolazili Ijudi s takvim planovima, a ja sam ih otjerao.

 

Zašto?

KARAĐORĐEVIĆ: Čega bih bio kralj? Ta nisam sanjar. Kralj emigrantskih skupina? Kralj srpskih emigranata u SAD? Njima nije potreban kralj, imaju svoga predsjednika. Ja sam poslovan čovjek i svoje odluke donosim na realnim osnovama, a u tome prijedlogu nije bilo ništa realno. Svoga se imena nisam odrekao niti ga se namjeravam ikada odreći, a u smiješne se političke oustolovine ne namjeravam upuštati. Drukčije bi razmišljao o prijedlogu iz Jugoslavije. To je bio prvi razlog. Drugi je bio taj što mi se učinilo da ljudi koji su došli k meni gaje simpatije prema autokratskim režimima, s kojima nikada ne bih želio imati bilo što zajedničko. S njima nisam nikada ni imao ništa.

 

 


 

Mesec kasnije "START" (br. 535, od 22. 07. 1989) je objavio i drugi ekskluzivni razgovor s "krunskim princom" prestolonasljednikom Aleksandrom Jugoslavenskim. Povod je bilo objašnjenje zašto se nije obistinilo predviđanje da će doći na proslavu kosovskog boja. Karađordević je izjavio: "Kakva se bolja prilika za moj povratak mogla zamisliti? Sigurno je da neću ići u Jugoslaviju da bi me netko iskoristio kao sredstvo za propagandu. Ja sam taj dan proveo u Birmingemu gdje smo imali proslavu tog velikog jubileja i tom prilikom sam održao govor na srpskohrvatskom. Ako odem u Jugoslaviju, to će biti da bih živio tamo i pridonio njenom razvoju."

Uostalom, proturiječni su stavovi njegovih pravnih savjetnika o tome smije li stupiti na jugoslavensko tlo. Inicijativa iznijeta u Saveznoj skupštini da se 1. decembar 1918, dan osnutka Kraljevine SHS, slavi kao državni praznik SFRJ, potkraj listopada nailazi ne odlučno protivijenje državno-političkih struktura SR Makedonije, a u ostalim federalnim jedinicama taj prijedlog kao da nitko i nije shvaćao ozbiljno. Budući da se od prijedloga nije odustajalo, presudilo je Predsjedništvo SFRJ, izrazivši "mišljenje" da inicijativa o praznovanju nije opravdana.


Ukupno komentara: 1



Sva polja su obavezna.



Lune
03.12.2017 - 16:44
Ustav dinastije
Hm,hmm..po,ustavu dinastije,osnivackom aktu,koji je sacinio Petar I Karadjordjevic, odsustvom monarha,duzim od sest meseci,iz zemlje,tron se gasi. A to znaci,da tvoj otac,nije kralj,dinastija ne postoji, od druge polovine 1941.godine,sto je i verifikovano 1945. godine.