Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Kolumna

I Boka i Dubrovnik i Dalmacija razumeju Olivera

U Dalmaciji žive moja mentalitetska braća
Piše: Nikola Malović
Datum: 21/12/2018

I Boka i Dubrovnik i Dalmacija razumeju Olivera

Koliko je čudno da Podgorica bude nadređena Kotoru, još je čudniji odnos Zagreba i Dubrovnika, mnogo više nego Splita i Zagreba.

Dubrovnik je vjekovima imao vlastitu državnost, sve do 1808. kada je Napoleon ukinuo Dubrovačku republiku. Igrom istorijskim prilika Dubrovnik se našao i u Zetskoj banovini, unutar Kraljevine Jugoslaviji, od 1929. do 1939, sa Cetinjem kao administrativnim središtem, da bi 1939. dominantno hrvatska područja od Boke do Pelješca - bila pripojene Hrvatskoj banovini.

Zapadnije od nekad sasvim srpskog i rimokatoličkog Dubrovnika nalazi se bosanski politički zemljouz, oko Neuma, potom slijedi Dalmacija u koju nisam kročio nogom.

Imaće ne manje od 12 godina kako sam na nekoj hrvatskoj televiziji u nastavcima gledao reportažu u kojoj je bračni par iz Splita na motoru obišao Mediteran, smjerom kontra kazaljke na satu. Zaključili su, i dokumentovali kako je dalmatinska obala, stari gradovi saberu li se s prirodom, ono na što ljudi pomisle kad kažu Mediteran. Ne Grčka, ne Španija.

U Dalmaciji žive moja mentalitetska braća.

Do raspada SFRJ, Bokelji su bili po mnogo čemu isto što i Dalmatinci, samo što su odbijali da se zovu Dalmatincima. „Mi Dalmatinci nismo, nego Bokezi", bilježi don Niko Luković, Srbima do te mjere naklonjen i imanentan da je u porti najveće zalivske, Župne crkve na Prčanju, podigao prvi spomenik Njegošu u Crnoj Gori.

Bokelje i Dalmatince veže istorija slična, međusobno razumljivi dijalekti puni romanizama, isti način života, ista jela, ista pomorska sudbina, ista sudbina uz priobalje, ista klima, iste kartaške igre, ista ljubav prema moru, prema primorju, ista arhitektura, ista moda, isti životni ciklus od trenutka kada se novorođenom djetetu oči obojaju ili ne obojaju u plavo, do groblja koja su sva s pogledom na dalmatinskoplavo ili na bokeljskoplavo more...

Od novih balkanskih ratova naovamo, posebno od trenutka kada je 2006. uz pomoć sa strane, Crna Gora isfabrikovala nezavisnost, Boku je zapljusnulo more naroda. Ako se nešto promijenilo, promijenio se primorski duh Boke, načet užancama koje su donijeli izbjegli Srbi iz Hrvatske i Bosne, no ni blizu onome što je učinio oficijelni Montegero, „valorizujući" i privatizujući duž Obale sve što je gramzivo oko opazilo s brdah: velike komade obalne geografije, firme, ljude, njihovu djecu...

U Kotoru ne stanuje civilizacijski ugled Podgorice, kao ni u Dubrovniku ugled grada Zagreba. Posebno ne u Splitu.

I Boka i Dubrovnik i Dalmacija razumiju slike koje je Oliver opjevao u pismi „Piva klapa ispo' volta". Nema istorije, nema, nema nacionalnosti, samo primorski grad, šaka vjere hrišćanske, umjetnost i ljubav. Sve od čega se živi, do smrtne ure.

"Šoto voče piva klapa, u to gluvo litnje doba / I prolazi ispo' skala, di se suši tvoja roba / Do Pergula riči lete, pun se misec smije gradu / Ti se dižeš iz koćete, da poslušaš serenadu..."

Na internetu postoji prevod onoga što Bokelji organski razumiju a Crnogorci bez tumača ne. U fokusu serenade je žena kojoj muška klapa ispod glasa, šoto voče, ispod zasvođenog dijela ulice, ispod volta, kakvih je na primorjima mnogo, pjeva o ljubavi.

Kome to klapa pjeva? Mladoj i lijepoj udovici kojoj je fortunal, tj. nevrijeme, odnijelo muža pomorca, čiju sada sliku drži na kantunalu, noćnom stočiću. I dok se u daljini vidi kako na moru svijetle ribarske brodice, mlada žena ustaje, privučena pjesmom, tiho razmiče zavjesu-koltrinu, zrela kao ljetnje veče. Klapa joj odozdo tiho kanta - pjeva ispod glasa: "Niko neće te kaštigat, kad bi skinila korotu" - da joj niko neće uzeti za zlo ako skine crninu: šteta je da ostari od žalosti. Kad još može dati ljepotu...

Ako ovo nije duh krštenog Mediterana, ne znam šta bi drugo bio.

 

 

 

 

 


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.