Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Kolumna

Dnevnik ribolovca 2

Nijedan mi od tih tekstova nije značio kao onaj koji uopšte nisam napisao ja
Piše: Marko Prelević
Datum: 15/10/2017

Dnevnik ribolovca 2

Pisao sam, za prethodnih tri stotine brojeva, na ovom istom mestu baš o koječemu. Neki su tekstovi bili uspešni, neki manje; zbog nekih me je, kako to u redakciji volimo da kažemo, "zvalo mnogo ljudi", neki su bili nezapaženi iako sam sebe, mislio sam, utkao u njih; dešavalo se da nažvrljam nešto tik pred slanje u štampariju pa da to ispadne kako treba; češće nije, no dobro sada...

Ali nijedan mi od tih tekstova nije značio kao onaj koji uopšte nisam napisao ja.

Neke su godišnjice lepe. Neke te obljetnice podsećaju na uspehe i osmehe. Neke se pak prohujale godine obeležavaju uz sveće i suze, ili tek uz zagrljaj, ćutke.

A neke su i jedno i drugo...

U prvom broju samostalnog Nedeljnika, pre ravno pet godina, umesto svojih, objavio sam reči svoga oca. Ni onu notornu četrdesnicu pre nego što ćemo ludo i hrabro izaći pred vas čitaoce, moj Čedo je otišao da peri mušice, nadmudruje pastrmke i gazi planinske brzake na nekom drugom mestu. Bio je novinar, da, ceo život, ali je sebe prevashodno predstavljao kao - ribolovca. O tome i svemu drugome je, za svoju dušu, nepritisnut rokovima, i pisao.

Nazvao je taj fajl rukopisa i usputnih beležaka, koji ću pronaći pre ravno pet godina u njegovom računaru - Dnevnik ribolovca. Obećao sam sebi da ću ga nekad objaviti. Nisam nikad. Ili nisam još?

Evo ga zato ovde, ponovo, makar deo. Za godišnjice, lepe i ružne. I one koje su i jedno i drugo...

 

PJEGAVA ŽRTVA

 

Dan za ribolov, konačno!

U kanjonu Morače, blizu samog izvora, gledam u modru vodu, krcam lješnike, berem kupine, jedem slaninicu i bijeli luk. Ima, začudo, i ribe, žuto-crne, tačkaste pastrmke. Nađe se i po koja krupna iako su očiti tragovi grabljivaca, ribokradica sa puškama, agregatima, ostima, mrežama...

I u tom carstvu, u intermecu od svakodnevice u kojoj su konjokradice na cijeni, a smjerna i poštena čeljad prodaju cigare na džadi, pada mi na pamet Kosmet, ošine me misao o beznađu u kojem se našao moj narod.

Onda asocijacija: Srbi su pastrmka, slobodna riba čiste rijeke, navikla da se bori sa bujicama, granjem, sušama, ali - i kad je gladna - zadovoljna svojim kamenom, virom, brzakom, spremna na igru sa hiljadama mušica u sumrak, sposobna da rađa, živi i umre kako sama hoće. Odnekud, neko, navikao da gazduje, hoće od tog plemenitog dara prirode da napravi dio svjetskog poretka, da potočnu pretvori u - kalifornijsku pastrmku. Da joj izbriše crvene pjege po tijelu nastajale vjekovima, da je gaji u bazenima iz kojih može da je uzme i pojede kad god hoće, da je on hrani svojim sintetikama, da joj ograniči kretanje... Da ona bude ono što su oni tamo, gdje sunce zalazi: sita, ali debela, sigurna da će živjeti samo dok bude mala, grabljiva na svako smeće, osuđena na "kooperativnost", demokratski uhapšena u mrežu krvožednih račundžija.

Takvo razmišljanje kvari mi raspoloženje: i u ovim našim crnogorskim rijekama sve je manje kapitalaca pastrmke, lipljena i mladice, otmenih gospodara voda, a sve više mekoustih klenova, svaštojeda skobalja, bezvrijednih ljolja, brcaka, platice, mekiša i drugih košljoriba...

 

LJUDSKA POGIBIJA

 

Nijesam neki junak, ali se rijetko kad plašim nečega, liše boleštine.

Najveći strah u mom životu bila je i najljepša prilika da poginem ko čovjek. Bilo je to na katolički Badnji dan 1992, na Pelješcu, malo poviše Dubrovnika. Išli smo, ekipa ratnih izvještača, iznajmljenim golfom, nekim putem kojim su dan prije prošli tenkovi JNA, da napravimo reportažu o našim junacima i osvajanju Hrvatske. Pardon, odbrani Jugoslavije. Ušli smo na to poluostrvo standardno pripiti, a ne znajući da nije baš do kraja osvojeno od naših i da tamo u Stonu kuda smo se zaputili, ima još "zengi", "mupovaca" i "domoljuba".

Prisjećali smo se, usput, kako nam je Ratko Mladić, nekoliko mjeseci ranije u Kninskoj Krajini, govorio da možemo ići samo putevima na kojima se vide tragovi od tenkovskih gusjenica, jer Hrvati tenkova nemaju, pa je, znači, sve "očišćeno". Usred te priče, primijetismo da po ovoj džadi uz more u kojem su u kavezima za uzgajanje skapavale neubrane školjke, nema tragova gusjenica... Kasno: odnekud, s brda, odjeknuše pucnji! Izgledalo nam je - gađaju nas topovima. Pogodili su nas u gumu, baš kao što smo viđali u petparačkim američkim filmovima. Vozač, foto-reporter "Ekspresa" Rade Bošnjak, krenu u rikverc. Par kilometara je naš golf kloparao na felmi, dok smo mi drhtali na podu očekujući novi metak...

Posle je u nekim novinama pisalo da sam se ja u toj frci zavukao pod rašu koleginici Vesni R. koja je bila sa nama. Može biti: tada sam prvi put vidio šta znači u strahu razmotati film u glavi.

Drhtali smo i posle, kada smo se sreli s našima i kad su nam onako raskopčanih mundira, bradati i uglavnom škrbavi - a tako lijepi u tom času! - objasnili da i oni umalo nijesu na nas pucali, jer otud, od Stona, nema ko da dođe do ustaše! Izvjesni poručnik Lisica riješio je dramu flašom loze, hercegovačke.

Od tada sam, čini mi se, raskrstio sa strahom od smrti. Biće, velim, kako mora biti.

Danas, kako starim, odlazak na onaj svijet uvijek me asocira na uski put pored "plantaže" školjki uz more kod Stona u koji nikad više neću otići.

 


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.