Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Moj Nedeljnik

OTKROVENJE JAKOVLjEVO

Datum: 19/04/2016

OTKROVENJE JAKOVLjEVO

Film jednog cirkuskog lakrdijaša

Ako je Severina ikada bila Hrvatica, umjetnica i „Seve nationale“ i ako njen sadašnji status jeste ekvivalentan sa vjekovnom težnjom njenog naroda da se ogleda u kulturnom blagu, onda je i Stepinac, sa sigurnošću tvrdim, sveti čovjek. Kakva je paradigma Stepinac u odnosu na ekvivalentan uzor Severinu V. saznaćemo iz ovog „opita“.

Žena koja je pretendovala da postane Ceca „ljepe njihove“, od koje su pravili, krojili i šili te je umotavali u šahovnice, rasprostirali po stolnjacima „kavana“ iz dalmatinske Zagore i vezali uz darove na svadbama diljem jadranske rivijere i gornje i donje Polače, a nudeći je i Švabama u hotelima, šaljući je na „Opatije“ i dodjele kojekakvih „Večernjaka“, prežderavajući je škampama iz „Lore“ i ispijajući šampanjce na jahtama sa obnaženim mačo Hrvatima, ona, od čitavog raskoša, htjela je malo srpske banane. Dobila je bananu i „izopćenje“ iz šire javnosti. Hrvatske uši su tek zaboravile na „bakrenog momka barbarske nacionalnosti“ kad, ne lezi vraže, pjevačica lakih nota je još lakše odjezdila pod šator srpskog pripadnika romske nacionalnosti i konačno se smirila pod novim inicijalom K.

Čitav kler fratara i krivousta diplomatija mlađahne i živahne, te triput ljubljene od Tomislava N. Kolinde G. K. koja cvjeta sa groba Franje T. okomila se u... bjesomučnu „šutnju“. Da, oni ništa nisu progovarali, jednostavno su htjeli da pomislimo kako im to nije bitno, a onda kao grom iz vedra neba, ničim izazvani krenuše u bitke, koje su svi drugi ili zaboravili ili mislili zaobići. Da li je slučajnost, zapitaću se čvorovićevski, da se baš sada postavlja pitanje pontifikata kardinala Alojzija S. u svete i bezgrešne i to gramzivo i brzo, sa pritiskom na „nepogrešivog“ papa Franju, koji je morao obećati i ubrzati prelazak iz duhovnog vođe NDH u svetu „nepogrešivu“ maksimu dostojnu Franje Asiškog i šta ja znam koga još? Kuda se otkotrljao točak hrvatske katoličke sfere, znamo, ali kuda se kotrlja točak papa Franje i da li to papa Franja hoće da oživi još jednog duha iz prošlosti, a to je njegov prethodnik iz doba NDH-azije, papa Pio XII koji je i počeo ovu basnu o labilnim svecima i pacovskim kanalima II sv. rata?

No, ne čudeći se Severini koju smještam pod lampu jeda i grča hrvatske zlovolje da je poništi kao pojavu, mada je još pojedini obožavaju, ne znajući, „općenito“, zbog čega se i obraća pažnja na nju, čudim se, u stvari, stalnoj potrebi da se taj turbo nacionalizam sastavi u takvom izdanju. Kod Hrvata to ide stihijski i bez izgovora, bez objašnjenja. Za njih ne postoji Severina, jer, pobogu, oni su zapadna „Europa“, a nedvojbeno podržavaju tezu „ustaštva“. Ja ne mogu a da se ne osvrnem na još jedan njihov veliki turbo folk koji ima više veze sa Alojzijem S.

Naime, niče još cvijeća iz te krivouste grobnice sa Mirogoja. Jedan cvijet je i Jakov Sedlar, volšebni i maestralni žongler sa filmskom trakom i gutač vatrene i neprebolne istine. Njegovi artistički skokovi na filmskom trapezu su jednaki fakiru koji pokušava da spava na jednoj igli i pri tome guta rodu koja guta žabu. Da, Jakov S. je uspio da proguta najveću i najodvratniju žabu hrvatske povjesti, a to je „JASENOVAC – ISTINA“. Tako, upravo tim redosljedom, ali ne i smislom, je naslovljen njegov film o ovoj gorućoj temi ili bolje reći „koljućoj“ tematici, u kojoj se do danas znalo ko je kruška, ko jabuka, a ko nož. No sve su prilike da je naš fakir Jakov S. proračunao drugačije stanje i onako proboden iglom, usamsaren svojim radom, pokušao mlatarati bakljama iznad glave, bolje reći kamama. No, te kame po njegovom filmskom (ne)ostvarenju su više upotrebljavali komunisti od 1945, Sava je leševe slala ka Zagrebu. Žrtve su bili Hrvati, a dželati Jugo-četnici. Jevreji su mahom bili oslobađani, a Srba gotovo nije ni bilo. Cifra ubijenih je jedva 15 000, a i to je diskutabilno po režiseru.

Ovaj film, jednostavno, propasti mora, pa makar Jakov urlao u Jerihonske trube da je Stepinac spašavao Jevreje pokrštavanjem i slanjem nekakvih (falsifikat) pisama svom poglavniku o tome kako uprkos Hitleru, „Židovska općina mora sudjelovati u zajednici“, ma šta to značilo i koliko volje Jakov S. imao da varikinom izbjeli crne košulje Jure Francetića, Maksa Luburića, Dinka Šakića, Nade Šakić Luburić i fra Sotone Majstorovića i da ustaše, s tim novim pedigreom, nazove slobodarskom vojskom UHRO-a. U tom jadnom i probodenom filmu potpisanom nekakvim „Tesla Film“ production (kakva ironija i izrugivanje žrtvama), Jakov Sedlar je pokušao obmanuti i sebe sam, pa je naslovnu stranicu „Vijesnika“ iz 1945. najgrđe prekrojio, izbjelio i u fotošopu nakaradno prebrisao dopisavši naslov o „Leševima koji plutaju uzvodno do Zagreba“, a da pri tom nije vodio računa o tekstu koji nema veze sa naslovom. Taj karikaturista morala, pigmej etike i moler stare, ali ne i zaboravljene, štampe zaboravio je mnogo detalja. Zaboravio je da i u Srbiji postoji nešto što se zove Internet, ma koliko mi za njih bili „Barabari“.

Jednostavno sam otišao na YouTube i našao to ostvarenje Tesla Filma, Jakova S. Otvorim klip i počnem. Pljunem u ekran i stopiram. Zamislim se, zapalim cigaretu i izađem na terasu u sred Borča Grede i bjesomučno u transu dreknem da me čuju, desetak kiolometara u Domu Omladine gdje je trenutno Momčilo K. imao promociju svoje knjige. Ako sam mu i malo zasmetao, neka mi Momo oprosti, jer je on zajedno sa urinoterapeutom dr Dabićem oličenje pravednog Jova, naspram onoga što sam vidio u filmu Jakova S.

Poželio sam se Severine. Iznenada mi je sinula ideja da onaj „film“ koji je snimila zaista ima moralnu crtu i nije za stid ni nje, a pogotovo gospodina obdarenog...ipak ne kao mali Keba, što očito, po Frojdu, zasmeta braći u Podravini i Zagorju da se uhvate krojenja istorije. Kad god neka njihova uzjaše nekog darovitog Srbina, pa još srpskog pripadnika romske nacionalnosti, oni krenu da kroje istoriju, peru prošlost i mlataraju kulturom i državom koju vazda sanjaju. No ipak stvorili su je, na istini Jasenovca, pa se taj radosled nije svidio tvorcima državnosti te su htjeli da JASENOVAC – ISTINA ipak bude ubjedljivija forma njihovog „junaštva“.

Zamišljam samo hrvatsku „povijest“, za pedesetak godina i učenike „sveučilišta“ kako gledaju film: Glavni glimci tumače likove Alojzija S. koji sipajući šampanjac po Severini K. vježba kama sutra poze, a kameru drži nag Jakov S. te okreće kurblu i kao Đenka uzdiše i viče, dok se čamac klati na valovima Jadrana: „To samo maši ručicama, plivačice moja“. I opet bi bili falsifikat, jer su vječiti maratonci u potrazi za počasnim krugom povijesti, koji ih neće pa neće.

                                                         U Beogradu aprila 2016


Ukupno komentara: 0



Sva polja su obavezna.