Da li želite da preuzmete Nedeljnik android aplikaciju?

DA | NE

Tragedija srpskih interniraca u Kanadi tokom Prvog svjetskog rata

Datum: 14/07/2017

Crkva Sv. Đorđa u Nijagari

U ljeto 1914. godine Kanada je donijela zakom "Ratne mjere" usmjeren ka imigrantima pristiglim iz zemalja agresora u Velikom ratu. Spletom okolnosti među onima koji su došli pod udar tog zakona doživjevši veliku tragediju bilo je i više stotina Srba. Jedini razlog za njihovu golgotu bilo je to što su u obećanu zemlju stigli sa pasošem Austro-Ugarske.

Među imigrantima kojima je Kanada početkom 20. vijeka širom otvorila vrata svoje mjesto našli su i Srbi. U Kanadu dolaze na poziv tadašnjeg premijera Vilfrida Lorijera u potrazi za slobodom, boljim životom i izvjesnijom budućnošću. Najviše Srba stiže neposredno prije Prvog svjetskog rata posebno iz zapadnih krajeva koji su bili pod Austro-ugarskom monarhijom. U vihoru nemilih događaja nadolazećeg rata oni donose teške odluke i odlučuju se za put preko okeana. Iako nema pouzdanih podataka procjenjuje se da je u to vrijeme u Kanadi bilo oko 2500 Srba.

Početkom Velikg rata, Kanada kao britanski dominion postaje saveznik sa silama Antante, a samim tim i sa Kraljevinom Srbijom. Svoju lojalnost ona ispoljava slanjem vojnika i medicinskog osoblja u ratne zone. U ljeto 1914. godine donosi se zakon "Ratne mjere" kojim Kanada želi da zaštiti svoje granice i sačuva mir. Vladi premijera Roberta Bordena daju su široka ovlaštenja u kontroli medija i ličnih sloboda. Taj zakon uvodi kategoriju "neprijateljski stranac", koja se odnosi na imigrante koji su u Kanadu došli sa teritorije Austrogarske. Iako su Srbija i Kanada saveznici značajn broj pristiglih srpskih imigranata postaju "neprijateljski stranci", predmet šikaniranja i interniranja u 24 logora širom zemlje.

Kanadska vlada je naredila hapšenje i odvođenje u logore blizu 9000 hiljada lica od čega oko 5 hiljada Ukrajinaca, ali i blizu 300 Srba. Istovremo oko 80 hiljada osoba, među kojima su bili Poljaci, Rumuni, Bugari, Hrvati, Česi, Jermeni i drugi postaju predmet nadzora i obaveze da se svakodnevno javljaju policiji, iako su neki od njih već bili državljani Kanade. Svi koji su bez ikakvih provjera žigosani kao "neprijateljski stranci", doživljavaju poniženja, oduzima im se imovina, pravo na rad, slobodu kretanja, odvajaju se od porodice i upućuju u radne logore. Srbi su uglavnom bili stacionirani u Kapuskejsingu (otvoren 14. decembra 1914. a zatvoren 24. februara 1920.) logoru na sjevernoj granici Ontarija, gdje žive u drvenim barakama na sibirskoj hladnoći u bespuću kanadskog sjevera.

 

Kanada 2008. priznala interniranje

Nakon što je američki konzul G. Vilrič u decembu 1916. godine posjetio logor Spirit Lejk u provinciji Kvebek obavijesto je svoju vladu o besmislenosti postojanja logora i nužnosti da se ljudi vrate svojim kućama i porodicama. On pored ostalog piše "zatvorenici u kanadskim logorima došli su u Dominion - nezavisnu državu u okviru britanske zajednice naroda, kao miroljubivi useljenici i velika većina njih su bili dobronamjerni građani koji su poštovali zakon i svaki je doprinosio dobrobiti zajednice na svoj način... Mogu posvjedočiti bez trunke sumnje u ovom trenutku da velika većina zatvorenika iz Spirit Lejka može biti vraćena svojim kućama.." Ali velika većina interniraca ostala je u zatočeništvu do kraja Prvog svjetskog rata pa čak i nakon toga do 1920. godine.

Posebno razočaran zbog ovakvog odnosa prema nedužnim imigrantima bio je Vilfrid Lorije premijer Kanade u periodu od 1896. do 1911. godine čija je vlada uputila poziv imigrantima da dođu u Kanadu kako bi doprinijeli njenom razvoju. On je bio ogorčen na ove pojave, te je tvrdio da Kanada nema budućnost ako se ne promijeni odnos prema internircima.

U to vrijeme jedan od najviđenijih Srba u Sjevernoj Americi i jedan od osnivača Srpske narodne odbrane Mihajlo Pupin stavio se u zaštitu srpskih interniraca. On je iskoristio svoj ugled kod američke administracije kako bi ona uticala na kanadske vlasti da se nepravedno zatočeni oslobode i vrate svojim porodicama. Tadašnji predsjednik SNO Božidar Marković je u jesen 1918. godine uz podršku konzula Kraljevine Srbije sa sjedištem u Montrealu Ante Seferovića posjetio logor Kapuskejsing gdje je bila internirana većina Srba. Ubrzo nakon toga  zatočeni Srbi su pušteni a logor je zatvoren početkom 1920. godine. Informaciju o ovim događajima Marković je objavio 1938. godine u Glasu kanadskih Srba. To je bilo prvo javno iznošenje podataka o srpskim internicima.

Ova tragična epizoda iz kanadske istorije dugo vremena bila je prekrivena velom tajne a neki dokument ukazuje da su vlasti radile na uništavanju tragova kako se ne bi saznala prava istina o ovim događajima. Možda bi tragedija interniraca ostala istorijska nepoznanica da profesor ukrajinskog porijekla dr. Ljubomir Luciuk sedamdesetih godina ne dolazi do informacija o velikom egzodus Ukrajnaca. Dvadeset godina Luciuk je radio na ovome da bi Kanada konačno priznala te događaje 2008. godine, kada se formira Komitet za priznanje interniranja u toku Prvog svjetskog rata. Ukrajinskoj fondaciji "Taras Ševčenko" dodjeljuje se 10 miliona dolara za projekte iz različitih oblasti kako bi se saznala stina o interniranju. Do sada je iz  tog fonda finansirano više projekata u vrijednosti od  preko 3 miliona dolara.

 

Spomen ploče u Vindzoru i Nijagari

U vrtlogu istorijskih dešavanja posebno dramatičan položaj imali su Srbi, sa jedne strane prijatelji i saveznici a sa druge zatočenici logora i neprijatelji. Dok su jedni odvođeni u radne logore drugi su bili pripadnici kanadske vojske, ne samo da bi izbjegli "Ratne mjere" nego da bi ispoljili svoj patritizam i dali doprinos borbi protiv agresora. Gotovo nezamisliva kontraverza o kojoj se i danas nedovoljno zna.

U nastojanju da se otkrije prava istina i utvrde detalji vezani za ove dogadjaje Komitet je podrzao istraživački rad profesora srpsko-rumunskog porijekla dr. Marina Mandresa na univerzitetu u Vaterlou u Kanadi. Vjeruje se da će trogodišnje istraživanje dr. Mandresa rasvjetliti brojne nedoumice vezane za broj srpskih interniraca, njihov boravak u zatočeništvu i posebno njihovu sudbinu nakon povratka iz logora.

Prije desetak godina potpredsjednik SNO Draga Dragašević je počela da istražuje, piše i govori o stradanju srpskih interniraca u Kanadi. Prihvatila se tog zahtjevnog posla obavijenog velom tajni i nepoznanica kako se ne bi zaboravila srpska golgota tokom Prvog rata. Ona je svojevremeno od strane kanadske vlade imenovana za člana Komiteta za priznanje interniranja u toku Prvog svjetskog rata. Svoj rad je kako sama kaze podredila "preporodu sjećanja" i nadi da tragedija tih ljudi neće biti zaboravljena.

Povodom stogodišnjice uvođenja ovog diskriminirajućeg zakona Komitet za priznanje interniranja i Ukrajinsko-kanadski savez za civilna prava organizovali su 2014. godine projekat "Sto", kojim je u 59 gradova širom Kanade otkriveno sto spomen-ploča stradalim internircima. Tokom tog programa Ukrajinci su otvorili najviše ploča dok su Srbi dobili dvije ploče, jednu u Muzeju srpskog naslijeđa u Vindzoru dugogodišnjem sjedištu Srpske narodne odbrane i Glasa kandskih Srba, a drugu u Nijagari na ulazu u crkvu Sv. Đorđa. Spomen ploču u Nijagari otkrili su predsjednik SNO Aca Pantelić i ugledni Srbin Đorđe Jerić potomak internirca Nikole Jerića.

I ovog ljeta na svim mjestima gdje su postavljene ploče sjećanja širom Kanade odata je počast internircima. Taj simblični čin je najmanje što se može učiniti za pojedince koji su u potrazi za slobodom doživjeli tragičnu nepravdu, ali i prilika da se savremena Kanada osvrne na svoju prošlost i na posrtanja koja su pratila dug put do onog što je danas kada slavi svoju 150. godišnjicu. 

Ukupno komentara: 0


Sva polja su obavezna.